Pisanje romana – dan 75.

I danas sam za nekih sat vremena napisao 1000 reči.

Ovog puta uspeh pripisujem činjenici da sam jednu svoju priču iz detinjstva pozajmio liku u svom romanu. Nisam završio priču, verovatno će i sutra pisanje ići lako, jer tu priču znam kao što poznajem svoj dlan i konačno sam našao razlog da je zapišem.

Neke priče poput ovih mogu da vam se zauvek useku u sećanje. Te priče se zadužene za one silne krivudave kanjone u mozgu; bez kojih bi taj čudni organ bio samo jedna ljigava, masna kugla.

I kad zapišeš takve priče, nekako stičeš utisak da će možda još nekom zabrazditi pod lobanjom, jer to su priče koje ostavljaju najveći utisak na čitaoca, i kad te pitaju da li je roman baziran na istinitim događajima, upravo misle na te priče i ja im uvek kažem i da jeste i da nije, ali oni vrlo dobro znaju da neke priče jesu istinite i stvarno su se odigrale, i vrlo dobro znaju zašto ja neću da kažem da jesu ili ako kažem da su neke priče zaista istine, zašto neću prstom da pokažem koje su to priče.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa