Napisao sam 500 reči danas. Jedva.
Poslednjih nekoliko dana sam imao mnoštvo obaveza i pisanje je nekako palo u drugi plan. Vikendom mi je uvek teško da pišem jer imam mnoštvo časova u školi, a na većini časova gledam na sat i čekam kraj, baš kao kada sam i sam bio sa druge strane katedre.
Juče sam čak bio u Starbaksu i izašao iz njega bez ijedne napisane reči. To mi se nikada nije dogodilo.
Najteže od svega je početi. Sedneš i gledaš u taj monitor i uvek nađeš nešto “lakše” i “preče” da radiš.
Međutim, jednom kad kreneš, reči samo cure i pitaš se što je trebalo toliko da se nagovaraš.
Volim da pišem u tišini, ali kad je tako nešto nemoguće, stavim slušalice i pustim muziku.
Prvi roman sam napisao u Mocartov Rekvijem. Sada slušam Balaševića; album “Naposletku…”, moj omiljeni, ako tako nešto može da postoji.
Malo mi je teže jer razumem tekst i može da mi odvuče pažnju, ali kada odslušam pesmu ili dve prestanem da čujem muziku i potpuno se uključim u ono što radim. Čak ne primetim ni kada se pesma završi i počne nova.
Ako ništa drugo, bar znam kako da se uključim u svet reči. Slušalice na glavu!
Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.