Pisanje romana – Dan 19.

Od mog poslednjeg pisanja je prošlo mnogo više vremena nego što sam se nadao da će proći, tj. nego što sam planirao da će biti.

Malo šta u životu ide po planu, i malo šta bude onako kako se nadamo, pa tako i ovo moje pisanije, ali dobro, bitno je da sam danas pisao i mislim da bi na tome trebalo da bude fokus. Ako mogu da kažem – danas sam nešto napisao, onda je dobro. Ako, pak, to ne mogu da kažem, to onda nije dobro, ali ne bi trebalo zbog toga da lomim glavu.

Razlog zašto se osećam komforno čak i kad ne pišem duže vreme je zato što sam vrlo dobro u priči i zato što sam ubeđen da ću je završiti.

Postoji toliko izgovora zbog kojih je moguće ne pisati danas, a dovoljan je samo jedan da tako i bude. 

Pisanje romana je jedan gigantski posao. Nije bitno stići prvi do cilja, ali je bitno stići.

Svakog dana napiši nešto. 500 reči nije minimum kog bi trebalo napisati, 500 reči je maksimum. Ako si napisao reč, napisao si nešto.

Zašto 500? Pa zato što te to ne iscrpi dovoljno da sutra nemaš i ne znaš šta da kažeš.

500 je zona u kojoj imaš još mnogo toga da kažeš, i hteo bi sve to da kažeš, ali ne možeš odjednom i ne možeš odmah. Znaš da ćeš se setiti toga i sutra.

Kad kažeš sve što si imao da kažeš, kad iscrpiš bunar, kako je to Hemingvej govorio, moraš da čekaš da se napuni. 

Nekad kad krećeš da pišeš nisi odmah u toj zoni. Možda znaš jednu stvar koju ćeš reći. Možda imaš jednu rečenicu, jednu misao, i treba ti 200-300 reči da uđeš u zonu u kojoj ti se otvaraju mnoga vrata.

Zato staneš na 500, dok još imaš tih vrata. I znaj, ne možeš da prođeš kroz sva otvorena vrata već samo kroz jedna, a njih biraš sutra ili sledeći put, ako sutra ne budeš pisao.

Najgore je kad nemaš nijedna vrata.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa