Pisanje romana – Dan 12.

Jutros sam se probudi u 5. Ne zato što sam to hteo, već zato što je Sanju probudio komarac, pa je ona, upalivši svetlo, probudila mene.

Elem, nije to sad toliko ni bitno. Iskoristio sam priliku da prekinem niz teškog ustajanja iz kreveta, i niz pogrešnih odluka nakon istog, pa sam skuvavši kafu seo da pišem roman.

Juče sam nešto konstatovao razgovarajući sa Sanjom. Napisati 500 reči je najmanji problem. U proseku mi je potrebno oko 40 minuta da bih uradio tako nešto, ali teško je sesti sa namerom da to uradiš. Kada malo bolje razmisliš, slično je vežbanju u teretani. Nije teško vežbati u teretani, kad si već tamo, uglavnom ćeš se uhvatiti tegova i nakon 40 minuta, kada budeš završio trening, osećaćeš se mnogo bolje. Teško je doći do teretane, čak i kad nam se nalazi u kući.

Jedan od razloga zašto postane teško da sednem i da pišem, jeste ako se nakon prethodnog pisanja nisam osećao dobro. Ako sam ustao od računara brinući zbog činjenice da je sve što sam tog dana napisao jedno obično sranje. Daleko od toga da nije. Niko ne može da napiše maestralan prvi draft, ali to nije nešto zbog čega bi trebalo da brinem.

Razlog zašto toliko brinem zbog pisanja, je što svoj rad poistovećujem sa sobom. To što sam napisao neko sranje, ne znači da sam ja, kao osoba, loš, ili da imam neku falinku, već to što sam uradio je loše i samim tim, može se popraviti, i to ne menja ništa povodom mene, kao osobe.

Verujem da će mi biti znatno lakše da sednem da pišem kada kada mi se prethodna misao bude duboko usadila u podsvest.

To što pišeš sranja, ne čini te lošim čovekom.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa