Na brzinu

Ako ne mogu da razumem ono što čitam, to je najčešće zato što čitam brže nego što bi trebalo.

Prethodnih nekoliko proveo sam slušajući knjige koje čitaju profesionalni glumci i shvatio sam da se knjige mnogo bolje razumeju kada se ih neko (ili glas u mojoj glavi), čita razgovetno, lagano, nekim tempom kojim se inače odvija konverzacija, jer knjiga nije ništa drugo nego sredstvo za konverzaciju, kroz prostor i vreme.

Pre audio knjiga imao sam običaj da čitam što bih brže mogao, želeći da što pre završim knjigu kako bih mogao da pređem na drugu. To je više bilo da bih se hvalio kako sam pročitao knjigu ili kako bi je skinuo sa dnevnog reda, kada sam u retkim slučajevima čitao školsku lektiru.

Kada sam saznao za Toni Buzana i onu suludu teoriju brzog čitanja, mislio sam da sam pronašao neku pilulu kao u onom filmu „Limitless“. Ali, što bi rekao Vudi Alen na to: „Pročitao sam Anu Karenjinu za dva sata i sve što znam jeste da se odvija u Rusiji.“

Čitanje, posebno beletristike, ali i svega drugog je nešto što se ne radi na brzinu. Čitanje je vreme kada slušamo šta neko drugi ima da nam kaže i moramo da slušamo pažljivo kako nam nešto bitno ne bi promaklo i kako bismo ispoštovali onog što nam govori.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa