Subjektivno siromaštvo

Svesno ili nesvesno, naša primanja i naše finansije ćemo uvek porediti sa najužim krugom ljudi i bez obzira koliko zarađujemo, ako zarađujemo najmanje u našoj grupi, imaćemo utisak da ne zarađujemo dovoljno.

Isto tako, ako zarađujemo više nego članovi naše grupe, mislićemo da nam ide dobro, iako možda ne možemo sebi da priuštimo sve što bi nam trebalo.

I jedno i drugo je podjednako loše.

Prvo će nas činiti mizernim iako potencijalno zarađujemo sasvim dovoljno, a drugo će nam ukloniti motivaciju da nađemo načina da zaradimo više i priuštimo sebi ono što bi nam trebalo.

Čovek je društvena životinja i svoj uspeh će uvek porediti sa uspesima grupe kojoj pripada. Izvesni neuspesi, ali i uspesi, su čak u stanju da ga eliminišu iz grupe i ako želimo da pripadamo nekoj grupi, moramo poštovati i ispuniti norme te grupe.

Koliko god se mi opirali pripadanju grupa, koliko god mislili da je novac nevažan u našim životima, ne možemo ni bez jednog ni bez drugog, jer i pripadnost grupi i novac su deo naše kulture, a kultura je ono što nas čini čovekom, samim tim kultura je deo ljudske prirode.

Jedan od načina da izbegnemo osećaj subjektivnog siromašta ili pak subjektivnog bogatstva jeste da dobro analiziramo da li imamo sve što nam je potrebno; da li imamo skrovište nad glavom, da li imamo hranu, dovoljno garderobe, zdravstveno osiguranje, sredstva za rad koja će nam omogućiti sticanje novca u budućnosti, i dovoljno ušteđevine da neko vreme preživimo bez prihoda.

Ako imamo sve gore navedeno, onda verovatno i nismo toliko siromašni koliko nam se čini, već jednostavno drugi članovi naše grupe imaju više nego mi.

Ako nam bilo šta od osnovnih ljudskih potrepština nedostaje, onda bi trebalo da pronađemo načina da zarađujemo više, bez obzira što možda nekome nedostaje više nego nama.

To nije lako, rekli bismo, ali ništa u životu nije lako, posebno ne ostanak. Život na ovoj planeti je prilično surov i zakoni prirode i zakoni kulture ne mare mnogo za naša osećanja, ali ono što bi trebalo znati jeste da smo opremljeni svim alatima koji su nam neophodni da izborimo sa životnim okolnostima i da u većini slučajeva borba znači preduzimanje koraka.

Problem je što većina uljuljkana u raznim društvenim sistemima u kojima je obećavano izobilje bez mnogo truda, izobilje koje bi nam pripadalo svima po rođenju, a to jednostavno tako ne funkcioniše. U takvim sistemima cilj je da pružimo što manje, a steknemo što je više moguće i to se vrlo brzo raspadne.

Život je borba, i borili se za sebe ili za odrđene grupe, uvek ćemo morati da se borimo da bismo dobili ono što želimo, a nekada nećemo dobiti baš u prvoj borbi, već ćemo morati nekoliko puta da ustanemo pre nego što steknemo ono što bismo želeli da imamo.

A kada mi steknemo ono što bismo želeli da imamo, otvaramo put drugima da nas slede i steknu isto ili slično. U takvom sistemu svako može da dobije, ali svako može i da izgubi, ako ne preduzme neophodne korake i sve, u najvećoj meri, zavisi od nas samih, a kada to shvatimo, lakše nam padne da preduzmemo korake.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa