Slika o sebi

Svi imamo sliku o sebi i ta slika ne zavisi od onoga što radimo nego od onoga što govorimo sebi da jesmo; zavisi od naše naracije.

Najčešće, ta slika je pogrešna zato što govorimo sebi samo ono što želimo da čujemo i opravdavamo svaki svoj postupak; za sve što činimo verujemo da je pravedno, ispravno, moralno, ili provedemo izvesno vreme tražeći razlog zašto smo baš morali da postupimo onako kako smo postupili; nađemo izgovor i našu neispravni postuci s takvi iz određenih razloga.

Ono što je mnogo teže jeste biti objektivan prema sebi; priznati sebi da smo napravili grešku, da nije trebalo tako da postupimo i da se na kraju izvinimo za svoje postupke, ako za tako nešto još ima vremena i prilike.

Biti objektivan prema sebi ne znači isključivo videti greške, nego imati jasnu sliku o svojim manama, vrlinama, veštinama, i stvarima na kojima bismo morali da radimo.

U lažnu sliku o nama samima uglavnom niko osim nas ne veruje jer svi drugi vrlo lako mogu da vide kakvi smo mi to zapravo; osim ako je druga strana ekstremno naivna.

Objektivnost usmerena ka nama samima stvara nam priliku da ispravimo vlastite greške, da se iskupimo za vlastite propuste i da ih u buduće izbegnemo, ali je tako nešto mnogo manje prijatno nego stvaranje lažne slike pa samim tim nije učestala pojava.

Još jedan problem kog stvara lažna slika o nama samima jeste to što očekujemo od drugih da nas vide kako sami sebe vidimo, i kada se ta slika ne poklopi, postajemo razočarani, agresivni, i imamo sklonosti da mislimo loše o drugoj strani jer oni, navnodno, misle loše o nama.

Potrebno je znati da mi nismo ono što mislimo o sebi, ali nismo ni ono što drugi misle o nama; mi smo ono što radimo.

Ako paničimo na svaku promenu okolnosti, koliko god mi sebe videli kao budističkog monaha, mi smo paničari.

Ako ne ispunjavamo sopstvena obećanja, koliko god mi sebe videli kao pouzdanog, mi smo nepouzdani.

Danas, kada postoji more knjiga, blogova, video snimaka, ne temu ličnog razvoja, vrlo je lako poistovetiti se sa tim sadržajem i pomisliti da smo nešto što nismo; videti sebe boljim nego što jesmo. Videli smo da Elon Musk ustaje u 5 ujutro, i mi ustajemo u 5 ujutro i sad mislimo da smo isti kao on.

To je isto kao kada gledamo fudbal i mislimo da umemo da izvedemo određeni trik samo zato što smo videli kako to Ronaldo čini, ali kada stanemo na teren, obujemo kopačke, i dobijemo loptu u noge, nismo ništa spretniji i ništa bolji fudbaler nego što smo bili juče.

Dok je za fudbal krajnje jasno, ako želimo da dobro da driblamo, moramo da vežbamo dribling, i ne da imamo samo jedan trik na repertoaru, već više njih, a da bismo dokazali da smo dobri tehničari, to ćemo učiniti na terenu i postoje samo dva ishoda našeg testa; ili ćemo zadržati loptu u svojim nogama ili nećemo; ne možemo sebe pričom da ubedimo da smo dobar dribler, kad nam stalno otimaju loptu iz nogu.

Kada je u pitanju naša ličnost, sve postaje nešto maglovito i mislimo da je dovoljno da verbalno ubedimo druge da smo upravo onakvi kakvi sebe vidimo, da smo dobri dribleri, da ne moramo ništa da vežbamo, i da ne moramo ništa praktično da dokazujemo.

Iako je život nešto komplikovaniji od fudbalskog meča, važe ista pravila. Odaberemo veštinu za koju mislim da je potrebno unapređenje, vežbamo, (sa ili bez trenerske pomoći), primenimo praktično, proverimo rezultate i dorađujemo ako je još uvek potrebno dorađivati.

Ali, naravno, mnogo je lakše skrojiti priču.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa