Besplatna večera

Ne postoji nešo poput besplatne večere, pa tako ne postoje ni besplatne društvene mreže.

Tačno je da nas društvene mreže ne koštaju novca, ali nas koštaju naše pažnje.

A šta vlasnici društvenih mreža mogu da rade sa našom pažnom? Prodaju ih onima koji se oglašavaju na društvenim mrežama. I ne samo to, pošto su vlasnici društvenih mreža shvatili da što mi više vremena provodimo na društvenim mrežama, videćemo više reklama, samim tim, donećemo im više novca, angažovali su tim strunjaka čiji je posao bio da dizajniraju društvene mreže tako da ih mi što više koristimo.

Koliko puta samo uhvatimo sami sebe skrolujući neki sadržaj na društvenim mrežama, a da i ne znamo kako smo tamo dospeli? Taj sadržaj nam nudi beskonačnu zabavu, jer skrol je beskonačan i koliko puta se „idem samo nešto da proverim“ pretvorilo u sate skrolovanja i prebacijavanja sa jedne aplikacije na drugu?

Za razliku od mlađih generacija, mi znamo kako izgleda svet bez tehonologije, ako ga se još uvek sećamo. Znamo kako je to sedeti u tišini, piti kafu, ili šetati ulicom bez slušalicama u ušima, čekati u redi i slušati razgovore drugih…

Našem mozgu je neophodna dosada. Iz dosade uvek nešto dobro izađe, iz dosade ljudi počnu da stvaraju, da slikaju, da pišu, pevaju, šta god. U dosadi čovek sluša sopstvne misli, pokušava da razazna sopstvene emocije, brige, želje…

Ali, sada toliko nemamo prilike da nam bude dosadno, da ne znamo prakitčno ništa o sebi.

Pre tri godine, obrisao sam profil na fejsbuku, i još uvek ga nemam. Ovo odakle čitate blog je samo fejsbuk stranica na kojoj se nalazi kolekcija mojih tekstova koje objavljujem na blogu.

Tada, pre te tri godine, obrisao sam sve društvene mreže. Mada, kada realno pogledam, najviše sam koristio fejsbuk i instagram.

U međuvremenu sam opet napravio instagram. Sjajna platforma na kojoj možete da inspirišete ljude, da pravite kolekciju svojih fotografija, crteža… može da vam služi kao portfolio. Moja supruga svakog dana kuva na instagramu; kuva kod kuće, ali sve te recepte objavljuje na instagramu i ko god želi da se hrani na način na koji se mi hranimo u mogućnosti je da pronađe (ovog momenta) nešto više od 200 recepata.

Na instagramu možemo da se uključimo i da uživo odgovaramo na vaša pitanja. TV stanica u džepu! Genijalno! Ali, kao što sam već rekao dolazi uz određenu cenu.

Malo po malo, jedan po jedan pratilac, i instagram je u mom slučaju postao nešto što neprestano odvlači moju pažnju.

Dok montiram video, čekam da mi se renderuje malo zahtevnija animacija, kako bih mogao da proverim kako izgleda (što traje do 60 sekundi), proveravam instagram. Čim postoji 10 sekundi tišine, proverevam instagram. Čekam u redu (proveravam instagram).

Na pauzi između 2 časa u školi, gde ta pauza traje 10 sekundi, umesto da odmorim glavu od galame, proveravam instagram.

Instagram mi je posebno došao glave u toku prethodne nedelje, dok su se u Srbiji odigravali protesti. Jedan od razloga što sam otišao iz Srbije jeste upravo kriminalna politička scena, nedostatak institucija koje mogu da se izbore sa njima, korumpiranost i ta nepravična borba za vlast, ali pre svega opsednutost naroda koji neprestalno polemiše o tim stvarima.

Ali, takav jedan događaj, kao što je represija policije nad narodom, nisam mogao da propustim. Vrlo brzo sam zapratio sve moguće medije na instagramu i na jutjubu, i nekoliko dana prove čekajući nove snimke i fotografije sa protesta.

To mi je toliko stresa stvorilo da nisam mogao da spavam kako bi trebalo, da nisam mogao da radim, da sam donosio loše izbore po pitanju bilo kojih odluka, ako sam uopšte bio u stanju da donesem odluku.

Odlično je što postoji instagram i što više nije lako sakriti neadekvatne postupke policije, kako je to na primer Milošević mogao da čini, ali kakve to veze ima sa mnom, koji sam 12,000 km udaljen i koji je odlučio da ga to ne zanima i koji se baš zato nalazi tu gde se nalazi?

Isti slučaj je i sa jutjubom. Verovatno najdragocenija platforma na internetu, a čak je i sam koristim za stvaranje edukativnog sadržaja, a upravo sam na toj platformi naučio više nego za sve godine školovanja. Jer, šta god da me je zanimalo, kakvo god pitanje da sam imao, nekog je već odgovorio na njega.

Ali, jutjub takođe služi da bi prodavao reklame i onda čini sve da mi, kao korisnici, provodimo što je više moguće vremena na toj platformi. I kad odem nešto da gledam, kao što su bili ti protesti, na primer, jednostavno ne mogu da sjašem sa te platforme.

Jutjub mi predlaže snimak za snimkom, jer jutjub vrlo lako nauči šta ja to volim da gledam i njegovo pitanje je uvek – Već ideš? Ostani još malo? Vidi ovo!

Stoga, kao neko ko ne može da se kontroliše i koga društvene mreže kontrolišu, rešio sam da prođem kroz 30 dana detoksifikacije.

Na instagramu sam prvo otpratio 90% profila koje sam pratio, jer zaista ne moram da znam šta se događa u životima svih tih ljudi, posebno onih koji kače slike sa letovanja od pre 2 godine, jer ove godine ne mogu da letuju. Neke od ljudi sam bio zapratio jer ih lično poznajem, neke sam zapratio jer jer mi je njihov sadržaj delovao interesantno, ali to nije razlog da znam sve pojedinosti njihovih života, i da budem obavešten o svakoj misli koju oni imaju.

Međutim, to što sam sveo broj ljudi koje pratim na 20 ili manje, nije bilo dovoljno, jer je zavisnost toliko duboko ukorenjena, da sam i dalje svako malo otvarao instagram i bio pomalo razočaran što nisam bio u prilici da vidim novi sadržaj, već samo fotografije izlaska sunca kog moja majka često stavlja i koje su vrlo zadovoljavajuće, ali dovoljno je da ih jednom pogledam, zar ne?

Stoga, privremeno sam obrisao instagram profil, na bar 30 dana.

Kažu da, detoks traje nedelju do dve. Bude teško. Impulsivno se hvataš za telefon i tražiš aplikacije, a njih više nema tamo.

Zbog načina koje su te aplikacije dizajnirane, zato što vam stalno šalju notifikacije, stalno dobijate društveno odobrenje, stalno mislimo da smo u koraku sa vremenom, ako ispratimo baš sve što se tamo dešava, ne znam da li mi je pametno da se ikada vratim tamo, jer sam neko ko je vrlo sklon zavisnostima. Možda ću morati da otpratim i tih 20 ljudi, a možda je najbolje da uopšte i nemam profil

Uvek postoji taj strah od toga da ću nešto propustiti ako nisam prisutan na društvenim mrežama, ali to je samo zabluda, jer šta god da se važno desi, doći će do mene, a ako ne bude došlo, znači da nije bilo važno.

Ne postoji umereno korišćenje društvenih mreža, osim kod pojedinaca. Što više trošimo te stimulanse koji nam oslobađaju hormone sreće, to nam više treba tih stimulansa i kad nam postena sadržaja sa 20 profila koje pratimo, potražićemo nove.

Prošao sam već kroz to baš onda kada sam 2017. godine ugasio sve svoje društvene mreže. Ugasio sam ih u martu, a u decembru sam opet otvorio instagram. Od onda ga nisam gasio. Pokušavao sam nekoliko puta da otpratim 90% ljudi, ali bi onda oni lajkovali nešto što sam bio postavio, pa bih se osećao glupo što oni mene prate, a ja njih ne, pa bih uzvratio praćenje, i jedan po jedan… sve bih vratio nazad.

Stoga, možda je bolje da više nikad ne palim instagram. Možda je bolje da nikog ne pratim i da nemam tu aplikaciju na telefonu.

Kada sam u decembru 2017. godine vratio instagram, postavio sam sebi pravilo da ne proveravam instagram dok ne obavim sve važno što imam da obavim. Tada još nisam pisao blog, ali sam radio na svom romanu kog nisam završio i kog verovatni nikada neću ni završiti.

Pisanje je bilo prvi što bih radio nakon što bi se probudio i mnogo mi je više prijalno tako nešto nego beskonačno skrolovanje instagrama ili fejsbuka. Znam da mnogo vas, nakon što se probudi, uzme telefon da vidi šta imam novo na društvenim mrežama. Sam sam to radio, i to „malo“ umelo je da potraje i 2 sata, a da ne primetim i stoga, pravilo je bilo da ne smem da koristim društvene mreže dok ne obavim šta imam da obavim.

I držao sam se jedno vreme toga, a onda sam počeo da brljam, pa sam stavio vremenska ograničenja na neke od aplikacija. Instagram i jutjub nisam mogao da koristim pre 9 ujutro i nakon 8 uveče, a ako bi ih koristio duže od 30 minuta zaključali bi se. I to je često funkcionisalo OK, osim u slučajevima kada sam tražio od supruge da mi otključa aplikaciju, jer sam imao nešto „važno“ da obavim.

A, onda se dogodila korona, i sve ovo ludilo, pa smo svi bili pod stresom i odlučio sam da malo popustim restrikcije i da sam sebi na slobodu; koristio sam instagram i jutjub koliko god mi je volja i to se brzo pretvorilo u nekontrolisano korišćenje.

Rezultat toga je konstantna nervoza, nemogućnost da se skoncentrišem, da donesem racionalnu odluku, kasnio sam sa svim mogućim projektima, uvek sve završavao u poslednji čas, iako sam neko ko najviše voli da sve uradi pre roka.

Najkraće rečeno, društvene mreže su polako preuzimale moj život iako u 99% slučajeva tamo nisam pronalazio ništa vredno.

Istovremeno, naš jutjub kanal je počeo da raste, dobijali smo mnogo komentara, mnogo mejlova i nekada bih proveo čitav dan odgovarajući na te komentare ili mejlove. U redu, obećao sam da ću pomoći svakome kome mogu da pomognem, ali sam takođe dozvolio sebi da odgovaram na negativne komentare koji nisu nikud vodili niti su ičemu služili.

Sada nemamo toliko komentara, jer to čime se bavimo nije više „hit“ kakav je bio nakon što je Đoković govorio o tome, pa su se strasti malo smirile. Rastemo i dalje, ali nekim uobičajenim tokom i prate nas ljudi koji zaista žele nešto da nauče o tome, a ne oni koji su za to nešto čulo od Noleta i dr Ivanova i ne mogu da prihvate da još neko govori na tu temu, ali iz malo drukčijeg ugla.

Bilo kakvo uplitanje u negativne komentare je vrlo stresno i ubija svaku produktivnost ali i mentalno i fizičko zdravlje. Tako nešto ne bi trebalo da radim i tako nešto neću da radim, ali kada sam već bio iscrpljen i kada nisam mogao da donosim racionalne odluke zbog umora kog stvaraju društevne mreže, nisam postupao po svojim principima.

Jutro mi je već više od 6 godina rezervisano za pisanje. Bilo da radim na romanu, da pišem blog, da vodim dnevnik; štagod. Ali, od kada sam intenzivnije aktivan na društvenim mrežama i od kako ujutro, uz kafu, listam instagram, moji blogovi su postajali sve kraći, jer ne bih imao vremena za njih, a imao bih izuzetnu potrebu da nešto kažem i razlog zašto je ovaj blog duži nego moj prosečan blog, je uprav zato što jutros nisam proveravao instagram, nisam pogledao nijedan snimak na jutjubu, nisam pogledao nijedan instant mesindžer jer mi je telefon još od sinoć na „airplane mode“ jer znam da nigde ne gori i niko ne mora da me kontaktira u vremenu kada za to nemam vremena.

Nastaviću tu praksu jer mi je draže da napišem poduži tekst na blogu, da iskoristim taj blog kako bih sredio svoje mislil i svoje odluke, nego da od rane zore bezumno listam novosti na društvenim mrežama.

Kada na ovaj način započnem dan, imam osećaj da sam nešto dobro učinio, za sebe, a samim tim što je ovo dosupno svima, možda sam još nekog motivisao da učini isto, da odredi svoje prioritete da razmisli o stvarima o kojima možda nikada nije razmišljao jer mu jednostavno niko nije ukazao da se to može posmatrati iz recimo ovog ugla koji jasno pokazuje kako društvene mreže i aplikacije na pametnim telefonima, pre svega, izazivaju zavisnost.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa