Tek kad nešto izgubiš

Postoji ona stara izreka da nešto počnemo da cenimo tek kada to nešto ili tog nekog izgubimo.

Neki gubici su nepovratni; smrt, poverenje, amputacija…

Sve drugo se može vratiti, nadoknaditi ili zameniti; pokvari vam se telefon, kupićete novi, ukradu vam bicikl, kupićete novi,…

U poslednjih mesec dana, bio sam dva puta u prilici da se prisetim značaja ove izreke.

Prvo, ako već niste upućeni, bio sam se odlučio da praktikujem dugoročni post; što je značilo da sam se 7 dana odrekao hrane, zarad nečega što se zove autofagija. Više o tome možete saznati iz mog, moglo bi se reći – dokumentarnog filma, kog sam snimio na tu temu.

Klikni da pogledaš video

Najveća lekcija koju sam poneo iz ovog iskustva je da sam, makar privremeno, počeo da cenim hranu, mnogo više nego inače. Često mi se dešavalo da mi je određena hrana dosadila, da „ne znam šta bih jeo“, pa bih izmišljao i provodio sate „šta bi to bio idealan obrok“.

Međutim, kada provedete izvesno vreme bez hrane, prestanete da izvoljevate i mnogo vam je lakše da odaberete hranu koja će vas zasititi i koja će unaprediti vaše zdravlje.

U današnje vreme, nažalost, morate biti vrlo oprezni i obrazovani po pitanju ishrane, da biste napravili dobar izbor, ali to nije nužno predmet ovog teksta, pa, ako vas zanima kako ja to pravim odgovorajaće izbore u ishrani, predlažem vam da posetite zagolaj.com.

Taj post je bio nešto što sam lično odabrao da radim, i pokazao se kao dobra vežba discipline, odlučnosti, istrajnosti, održavanja obećanja, ali i kao vrlo dobar primer „gubljenja nečega“. Ovo stoji pod navodnicima, jer nisam doslovno izgubio hranu; hrana mi je sve vreme bila na dohvat ruke, ali je nisam konzumirao; svesno i dobrovoljno.

Druga stvar, koju sam izgubio, ali za koju nisam volontirao je sloboda kretanja.

Naime, prošlo je tri nedelje od kako smo Sanja, (moja supruga), Nataša (moja kćer), i ja izašli da prošetamo, razlog tome je ovaj korona virus, koji se početkom ove godine pojavio u Kini, i Zhejiang (Džđang) provincija u kojoj se nalazi Rui’an (Rian), grad u kom stanujemo, je druga po broju obolelih od ovog virusa i samim tim smo pod karantinom već duže vreme.

Naše šetnje su bile nešto što smo obavljali rutinski. U toku radne nedelje, imam časove do kasno uveče (20 časova je kasno po mojim kriterijumima), i tada bismo najdalje otišli do supermarketa da kupimo namirnice za sutradan.

U toku vikenda (što je u našem slučaju utorak i sreda), popodne bismo provodili van kuće, istražujući parkove i ulice Riana, ili Wendžoa, susednog grada.

Ne mnogo često, ali mi se ipak dešavalo, da u te šetnje ne idem drage volje, već da idem zato što znam koliko Nataši znači da može da ide napolje da se istrči, ili da vozi bicikl, da bude na svežem vazduhu…

Sada, kada mi je ta sloboda kretanja oduzeta, i kada već treći vikend provodimo u stanu, gledajući filmove, više nego išta mi nedostaje da se šetam Rianom, da se guram kroz more ljudi, motocikala, automobila, što parkiranih, što u pokretu, iako su mi te stvari u toku naših šetnji išle na živce.

Naš stan ima balkon, i poslednjih nekoliko dana smo iskoristili sunce i ručali smo upravo ba balkonu. Prijalo nam je i sigurno smo u velikoj prednosti u odnosu na ljude koji nemaju balkon i nemaju priliku da izađu na sunce, ali ipak, nije isto kao kad izeđemo napolje i šetamo ulicama ili parkom; i dalje smo zatvoreni.

Nije ovaj karantin nešto najstrašnije što mi se dogodilo, i nije poenta ovog članka da izazivam sažaljenje kod čitalaca ili bilo šta slično; posebno kada znam da su ljudi bili zaključani u stanu i znatno duže i zbog mnogo gorih razloga, (setimo se, na primer, Ane Frank), ili bilo koga drugog ko je proveo godine u koncentracionim logorima.

Samo želim da istaknem da postoji mnogo toga u našim životima što uzimamo zdravo za gotovo (poput hrane ili slobode kretanja), i da bi s vremena na vreme trebalo da zastanemo i da se zapitamo koje su to stvari, šta to možda ne cenimo dovoljno, i bez čega bi nam to bilo teško kada bi nam bilo oduzeto.

Tek tada, shvatili bismo koliko zaista imamo, i bili bismo mnogo zahvalniji za sve to što imamo, i bili bismo mnogo srećniji zbog svega toga što imamo, jer se ne bismo toliko obazirali na sve ono što nemamo.

Ponekad je zaista potrebno da nešto izgubimo da bismo to počeli da cenimo; bilo da to gubimo voljno, poput dugoročnog posta, ili nevoljno, poput ovog karantina.

I ponekad je veoma dobra vežba da nešto izgubimo namerno; možda bi, s vremena na vreme, trebalo da provedemo izvesno vreme bez struje, bez telefona, bez računara, bez automobila, bez svega uobičajenog, pa da to počnemo da cenimo.

Jer, kad malo bolje razmislimo, živimo u najraskošnijem dobu i istoriji čovečanstva, to što svako od nas poseduje u kući, (vodovod, frižider, svežu hranu, električnu energiju, telefon, internet…), Luj XVI nije mogao ni da sanja da će ikada imati, a bio je jedan od najbogatijih ljudi u svojoj eri. Ali, ne moramo da idemo do Luja XVI; da bismo shvatili u kolikoj smo prednosti u odnosu na naše pretke; pogledajte samo vaše roditelje ili babe i dede, koliko, u odnosu na njih, imamo mnogo više pogodnosti u svakodnevnom životu.

Ponekad je dovoljno da samo razmislimo o gubitku; ne moramo stvarno da izgbuimo to što imamo. Probajte da zamislite da ste izgubili to bez čega bi vam bilo teško i to što ste zamislili će odmah da vam padne u prvi plan, gde mu je i mesto.

Na primer, možemo da zamislimo kako bi život izgledao bez čistog vazduha, bez čiste vode, bez skloništa, jer šta je kuća drugo nego sklonište, bez jednog uda, bez jednog čula, bez zdravlja, bez slobode govora, bez slobode kretanja, bez antibiotika, bez vakcina, bez zubara, bez lekara, bez pravnog sistema,…

Ne kažem da bi trebalo odstraniti sve žudnje, i sve želje, i da ne bi trebalo želeti da imamo više, samo kažem, da bi s vremena na vreme trebalo ceniti ono što već imamo.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa