Otaljavanje

…bi bio sinonim za moje školovanje.

To je ono kada radite domaći ili učite za kontrolni, a radili biste nešto drugo i samim tim ulažete minumum napora samo da biste odradili posao i konačno bili u mogućnosti da radite ono što volite.

Sve što sam naučio, što mi je bitno posao ili u životu uopšte sam naučio mimo škole, a školu sam morao da otaljam jer sam kao prvo bio obavezan zakonom, a kao drugo želeo sam neku sigurnost koju će mi sertifikat o završenom formalnom obrazovanju doneti.

Mislio sam da ću kada završim školu konačno moći da radim šta hoću i da neću morati više ništa da otaljavam, ali sam se prevario; svi radna mesta na kojima sam radio, uključujući i ovo sadašnje, su puko otaljavanje.

Koji god posao da je u bio pitanju, njegova jedina svrha bila je da mi donese novac kojim ću platiti račune.

Nigde se nisam osećao toliko ispunjenim kao za tastaturom kada pišem ono što se meni tog momenta piše; kažem to, zato što sam radio kao freelance pisac i nije mi bilo ni upola zanimljivo da pišem članke za tuđe sajtove koliko za svoje; otaljavao sam ih.

Ovoga sam se setio ovih dana kada sam žestoku zadubljen u redizajniranje svog sajta, što je takođe jedna od mojih strasti. Ipak, volim samo vizuelni deo veb dizajna; volim da biram font, boju, da sređujem razne sličice, banere, naslove dok nisam mnogo oduševljen samim funkcionalnim delovima veb dizajna; zato je moj sajt i bio hakovan.

Veb dizajn je nešto čime nikada ne bih mogao profesionalno da se bavim jer ne bih umeo da sarađujem sa klijentima i da prihvatam njihove predloge koje smatram da nisu na mestu i pre svega jer me veb dizajn dovodi u manično stanje; kada krenem time da se bavim ne mogu da prestanem i dobar deo (čitajte ceo dan) sam odsutan.

Veb dizajn, poput pisanja, je nešto što mi teško pada da otaljam; volim da uradim najbolje što mogu. Nekada to moje „najbolje što mogu“ nije dovoljno dobro, ali ako nisam dao sve od sebe, jednostavno se ne osećam dobro.

S druge strane, engleski predajem uz minimum napora, toliko da zadovoljim mušterije i nadređene; drukčije rečeno – otaljavam.

Zanimljivo je da oni nekada misle da se ubijam od posla, ali ne usuđujem se da im kažem da mogu više.

Iako sam primoran da otaljavam poslove koji mi donose novac, dok najveći deo svoje energije ulažem u posao koji nije uopšte profitabilan, ne mogu da se bunim.

Dobro mi je jer sam u mogućnosti da se mimo radnog vremena posvetim pisanju i verujem da će mom otaljavanju jednog dana doći kraj; da ću jednog dana konačno moći pisanjem da platim račune.

Tužno mi je kada znam da veliki broj ljudi provede svoj radni vek otaljavajući razne poslove dolazeći kući frustrirani i lečeći te frustracije u raznim zavisnostima ili bezumnim aktivnostima poput gledanja rijaliti emisija na televiziji i beskonačnim vežbanjem palca listajući razne društvene mreže.

Zašto nas u školi nisu naučili da je važno da pratimo svoju strast? Zašto su nas naučili da je bolje da nešto otaljamo samo zato što će nam možda doneti novac nego da radimo ono što zaista volimo?

Većina poslova su poput neke sigurnosne mreže, ali od kanapa te iste mreže se pravi i omča oko vrata koja nas steže što duže ostajemo na radnim mestima koja nepodnosimo.

Nije istina da moramo da provedemo život radeći stvari koje vremenom počnemo da mrzimo. Verujem da svako može da nađe svoju strast; nešto što će toliko voleti da radi da će moći da postane majstor u tome i da bude plaćen za svoje usluge.

Ne moramo biti ni poznati niti imati gomilu pratilaca i obožavalaca; nephodno je imati mali broj ljudi koji će toliko voleti ono što radimo da će biti naše najiskrenije mušterije.

Oni koju su u tome uspeli tvrde da je dovoljno imati 1000 pravih obožavalaca da bi se moglo živeti od nečega što stvaramo.

Pravi obožavalac je neko ko će kupiti sve što stvorite; sva izdanja i formate knjige, onlajn kurs, suvenir, sliku, šolju za kafu… šta god da stvaramo.

Iako ne postoji formula za pronalazak pravih obožavalaca, verujem da je jedan od puteva koji vodi ka stvaralačkoj samostalnosti je da ne otaljavamo svoj rad već da nesebično dajemo sve od sebe tako da drugi imaju korist od proizvoda našeg rada i siguran sam da će obožavaoci pojaviti.

Taj put nije lak, ali kada ga jednom pređemo, tih 1000 obožavalaca lako postane 10000, 100000.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa