Kursevi pisanja

Prilično sam podeljenog mišljenja kada su u pitanju kursevi pisanju; mogu da vam budu od pomoći, a i ne moraju.

Prvo, mislim da niko ne može bolje da vas nauči da pišete od vas samih. Ako uvedete u praksu da svakodnevno sednete, razmislite, složite misli, zapišete ih, bilo u dnevnik ili blog, vremenom vaše pisanje će se i te kako popraviti; postaće ekonomičnije i preciznije.

Druga, i ključna, stavka koja će unaprediti vaše pisanje je čitanje. Prostom osmozom naučićete više nego što bilo koji kurs može da vam pruži; dok budete prolazili kroz tuđe misli iznešene u skladnim rečenicama, pokupićete obrasce i melodiju jezika i sami ćete početi da razmišljate u sličnom maniru, a samim tim i da se izražavate tako. Tehnika čitaj da bi naučio da pišeš je vrlo dobro proverena i na nju ne bi trebalo, ali je svi zaboravimo jer iziskuje mnogo vremena i strpljenja; svih hoćemo neki kurs od 3 nedelje koji će nas načiniti piscem.

Zatim, najveća istina koju možete da nuačite na kursevima pisanja ili iz knjiga o pisanju, pa i iz ovih članaka o pisanju, jeste da je pisanje jebeno teško! Izvinjavam se osetljivima na pogan jezik i deci, ali pridev jebeno najbolje oslikava koliko je taj zanat težak; bar u mojoj glavi.

Veliki broj pisaca i onih koji vode kurseve i radionice o pisanju će vam odmah reći da ne očekujete ništa lako i na brzinu; objasniće vam koliko je truda potrebno da bi se napisao jedan roman ili dobar esej ili bilo šta; govoriće vam satima o tome koliko su znoja prolili pišući i onda će i sami priznati da nisu baš najsigurniji kako su to izveli.

U prevodu, najvrednija lekcija koju možete da naučite o pisanju je da smo svi u istim govnima, i da iz nepoznatih razloga volimo da se praćakamo u njima. Apsolutno svi oni koji se bave pisanjem priznaće vam da je to nešto najteže s čime su se susreli.

Ne bih da omalovažavam nauku, ali nauka je prosta; postavite hipotezu, izvršite istraživanje i dokažete vaše tvrdnje ili ih ne dokažete. Ne kažem da je to lako, ali barem sadrži relativno jednostavan sistem za merenje; nešto je ili tačno ili nije.

U pisanju ne postoji dovoljno dobra alatka za merenje vrednosti onoga što ste napisali; to nije ni broj čitalaca, jer ne vole svi da čitaju isto; to nije ni zub vremena, jer neka sranja opstaju znatno duže nego što bi trebalo; to je jednostavno subjektivan doživljaj i emocionalna reakcija čitalaca i variraće od osobe do osoba, a često će varirati i kod iste osobe; nešto što ste mislili da je najbolja knjiga ikada će vam kroz nekoliko godina biti žestoko đubre.

Kada ne postoji merilo za dobro i loše pisanje, kako onda neko može da vas usmeri šta i kako da pišete?

Pa, na primer postoje vežbe i izvesni koraci koje bi trebalo da preduzmete pri pisanju izvesnog formata; nažalost i oni variraju od pisca do pisca; neki pišu detaljne planove, neki jednostavno sednu i pišu, neki kombinuju obe tehnike u zavisnosti šta pišu, neki pišu stojeći, neki isključivo u krevetu… Jednostavno morate da eksperimentišete dok ne pronađete šta vama odgovora i dobro je da znate šta su drugi probali pa da i vi dobijete ideje.

Na kursevima možete da naučite kako bi priča trebalo da izgleda; da ima početak, sredinu i kraj; postoje neki koji toga nisu bili svesni; siguran sam da poznajete nekoliko takvih osoba; njih ćete najbolje prepoznati kada pokušaju da ispričaju vic; zato kažem pokušaju.

Čak i da na kursu naučite kako bi priča trebalo da izgleda, ne možete naučiti kako da to tog izgleda dođete; taj put probijate sami; nažalost. Možete da probate da idete stazama koje je već neko drugi probio, ali pre ili kasnije nešto će vas oduvati u nepoznato i moraćete sa svim nedaćama da se nosite sami.

Još jedna dobra stvar kurseva (nešto se ne sećam da sam ijednu naveo kao dobru, ali hajde, de) je to što ćete biti okruženi drugim piscima; što nekima može da prija i da bude od koristi. Ja, iskreno, to ne volim. Pisci su, uključujući i mene, vrlo egocentrični i onda kada odem negde da bih pričao o sebi, ne želim da slušam druge kako pričaju o njima; neki su okej sa tim, pa možda bi zato trebalo da probate. Jedini oblik slušanja drugih pisaca kada govore o sebi i svojim metodama koji meni prija je podcast zato što tada znam da neću imati priliku ništa da kažem.

Za kraj ovog brbljanja, želeo bih da sumiram šta sam već rekao, tako da:

  • pišite da biste naučili da pišete
  • čitajte da biste naučili da pišete
  • pisanje je jebeno teško
  • kvalitet pisanja je vođen subjektivnim osećajem
  • postoje neke vežbe i pristupi pisanju koje možete naučiti od drugih
  • kursevi vam mogu pokazati vrata, ali samo kroz njih prolazite
  • na kursevima možete upoznate druge paćenike, poput vas

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa