Pirova pobeda

Ne moja, nego ovih što su me porazili…

U žaru moje borbe sa blogom, kada sam se pitao da li da blogujem ili da odustanem; nakon što sam konačno odlučio da ću da nastavim sa svakodnevnim pisanjem članaka za blog, dogodila se neverovatna promena; Erik je postao Bananamen!

Ne! To nije ta promena. Neko mi je hakovao satj; to je to!

Ne jednom, nego dva puta; jer šta ja znam o zaštiti sajtova?

I šta sad?

Pre svega, prosto mi je fascinantno da postoje takvi ljudi da će ti srušiti nešto na čemu si proveo sigurno dve godine, samo zato što su u mogućnosti da urade tako nešto.

Iz ovog iskustva, uspeo sam da izvučem nekoliko pouka:

  • Internet je suviše mlad da bismo samostalno napravili sisteme u koje je teško provaliiti;
  • Previše je ljudi koji ne znaju šta će sami sa sobom nego da pokušaju da prodaju delove za mazdu putem mog nesretnog sajta;
  • Iz svega može da se izvuče nešto pozitivno.

Naime, nakon što sam jednom vratio sajtove samo da bi ih gledao kako opet tonu, odlučio sam da promenim hosting provajdera (jer od ovog nisam imao mnogo pomoći), ali nisam imao mnogo izbora jer malo servisa prima PayPal i kineske bankovne kartice; hteo sam da se prebacim na Squarespace, jer izgleda moćno, ali sam završio na WordPress i još uvek čekam da mi prebace domen (to je adresa mog sajta; ono ivanbacic.com).

Kad sam već prebacivao komplet članke i stranice sa jednog sistema na drugi, odlučio sam sa potpuno promenim dizajn i sadžinu:

  • Početna stranica izgleda ovako.
  • Deo o meni ovako – ovaj tekst preporučujem svima.
  • Čak je kontakt stranica dobila svoj preopražaj i sad je zapravo zanimljiva.

wordpress.org i wordpress.com su slični koliko magarac i konj; izgledaju isto, mogu da se pare i izrode potomke, ali su suštinski dve potpuno drugačije zveri.

Nije još gotovo

Preostaje mi još mnogo posla da završim ostale stranice, da izmenim sve glupe linkove u knjigama, da sredim mejl listu, da doradim grafike da se uklapaju sa bojama novog sajta, verovatno ću morati da pronađem slike za svaki članak… ali koga zabole za to… bitno je da hakeri imaju mnogo teži pristup nego ranije, a posebno je bitno je da je blog živ i da sam izašao iz svega jači nego ikada.

Pet dana trajala je mizerija i bilo mi je drago kada su se neki od vas javili i pitali šta je sa blogom; to znači da čitate, da vam je stalo do toga šta pišem, i da izvučete neku korist iz toga.

Možda nisam Andrić ili Crnjanski, ali umem i ja da ubodem žicu.

Blog, čitav sajt, sada izgleda u mom stilu. Obožavam taj font koji podseća na pisaću mašinu, tako su podešeni svi moji tekst editori i uvek kucam u takvom okruženju, pa zašto ne biste i vi čitali u tom, hipsterskom, maniru?

Najbolje pišem kada sam besan, zato sam redijzajnirao sve svoje tekstove na sajtu i moram reći da sam konačno ponosan njihovom sadržinom; nisam dirao članke, jer ko ima vremena za tako nešto?

Na kraju, možda su hakeri pobedili, ali su ostali bez platforme za prodavanje mazdinih žmigavaca, dok sam se ja vratio i sada smaram sa wordpress sajta jer domenu treba bar 5 dana da bude prebačen.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa