Ko je, dođavola, Ivan Bačić

Ako ste ovde to znači da nikada niste čuli za mene; što je dobra stvar; znači da sada mogu da vam kažem o sebi šta god poželim i vi ćete mi verovati.

Rođen sam u Vrbasu, jer Kula 1986. godine nije imala porodilište, a po svemu sudeći, neće ga skoro ni imati, a i da ga dobije, ja neću imati mnogo vajde od toga pa mi je tako svejedno.

Kao dete prosvetnog radnika vrlo rano sam bio uveden u svet knjiga, ali sam ga na neko vreme ipak bio napustio. Našao sam se u ludim godinama i još luđem vremenu čiji me je tok povukao na svoje dno; ne bih sada detaljno o tome.

Prihvatite samo da sam bio lud, nešto manje nego sada i da sam radio stvari na koje nisam ponosan; zar nismo svi?

Ipak, nekako sam uspeo da završim Srednju elektrotehničku školu „Mihajlo Pupin“ u Kuli, a nešto kasnije, upisao sam i završio Pedagoški fakultet u Somboru.

2013. godine sam od lošeg đaka i prosečnog studenta postao _______ (popunite sami) učitelj; diplomirao sam na odseku za književnost, na temu Mali Princ Antoana de Sent Egziperija; jer to je knjiga koja mi je definitivno promenila život i koja nastavlja da ga menja svaki put kad je se dohvatim.

Sombor je za mene bio isto što hipi pokret za zapadnu civilizaciju; doživeo sam potpuni preobražaj, setio se nekih vrednosti kojima sam bio naučen u najranijem detinjstvu i vratio se knjigama.

Od onda, knjige i ja živimo u simbiozi.

Iz ljubavi prema knjigama i pisanju, odlučio sam pišem blog o pisanju, stvaralaštvu i produktivnosti, ali i o životu uopšteno. Nemojte od bloga očekivati novog Andrića ili Crnjanskog, ali umem i ja nekad da potrefim žicu.

Prva moja priča, Knjiga bez korica, objavljena je u časopisu Avangrad iz Sombora, 2015 godine. 

2015. godine, objavljen je roman Krvavo zeleno koji se iste godine našao u najužem izboru za nagradu Golub, odnosno najbolji debitantski roman; jaka vajda kad nisam pobedio.

U periodu od 2015. do 2018. nekoliko mojih priča (čitaj sve koje sam napisao) objavljeno je u književnim časopisima; nisam neko ko često piše kratke priče, ali umem da napišem.

  • Sećaš li se kako smo ćutali? – Mons Aureus, 2016
  • Soba 43 pored – Braničevo, 2016
  • Čekajući poljubac pod slikom Mao Cedunga – Mons Aureus, 2017

U februaru 2018 godine, objavio sam prevod romana Krvavo zeleno, (Bloody Green); nisam se mnogo proslavio, ali nisam ni očekivao ništa (laž).

Do 2022. živeo sam kineskom gradiću 瑞安 (Rui’an). Tamo sam radio kao nastavnik engleskog jezika i pokušavao da završim svoj drugi roman.

Trenutno radim kao učitelj u Novom Sadu, i još uvek pokušavam da završim isti roman.

Imam porodicu; što znači da imam ženu, kćer, mačku, papagaja, i još nekolicinu stanara u glavi; ali, o njima nekom drugom prilikom.