Pisanje romana – Dan 173. – Možda je Hemingvej bio u pravu

Da li iko može da te nauči da pišeš? 

Ne znam. Ne znam da li se to uopšte može naučiti. Ne znam da li postoji ijedan pisac koji je ikada rekao – E, sada znam sve što bi trebalo da znam o pisanju, i sad mogu prosto da sednem i da zapisujem svoje priče. 

Ne postoji škola pisanja iz koje možeš da izađeš kao pisac; ne postoji taj kurs, ta knjiga o pisanju nakon kojih možeš da kažeš – Sad sam pisac. 

Niko ti nikada neće dodeliti papir na kom piše “Diplomirani pisac”.

Postoji samo jedan veliki okean teorija, metoda, strategija, taktika, sujevernih rituala i mantri kroz koje moraš da plivaš i da od svega po malo primeniš na svoj rad i da zadržiš one koji ti prijaju i odbaciš sve ono što te udaljava od cilja, a cilj je prost – pisati.

Možda je najtačnije ono da svako mora da nađe svoj metod, svoj glas, svoj stil, nazovi to kako god hoćeš, ali to ne znači da ćeš izmišljati nešto što niko do sada nije radio već ćeš uzeti od svakog po malo i samim tim što ćeš ujediniti vlastiti set veština kog si sastavljao kraduckajući od svakog po malo, stvorićeš nešto unikatno, nešto tvoje.

Nemoj da te to obeshrabri, mislim to što nikad nećeš imati nešto što je potpuno tvoje. Sve je to tvoje, ali i svačije, bar po malo.

Pišem više od deset godina, ali znatno duže učim zanat za kog nisam siguran da ću ikada savladati.  Možda je to što uvek imaš nešto novo da naučiš i najveća čar stvaralaštva, jer tu crnu rupu znanja dele svi koji nešto stvaraju, a ne samo pisci.

Moja “škola” pisanja podrazumeva čitanja dnevnika i biografija pisaca. Nijedan pisac nije vodio dnevnik, a da nije bar malo pisao o zanatu. Najčešće su ti dnevnici bili upravo posvećeni zanatu, a tek bi se tu i tamo našli drugi, manje bitni, događaji piščevog života.

Iz tih biografija i dnevnika nisam saznao ništa o formi, o stilu, o inspiraciji, ali mnogo toga o ritualima. Jedan od mojih najvećih učitelja, da ne kažem mentora jer ne volim tu reč u poslednje vreme, bio je Ernest Hemingvej.

Njegova rutina je podrazumevala da ustane rano izjutra i piše dok svi drugi spavaju. Zaustavio bi se onda kada mu je išlo najbolje. Nikada nije pisao do iznemoglosti. Uvek bi ostavio nešto i za sutra.

Sutradan bi čitao ono što je prethodnih dana napisao i ispravljao šta bi trebalo ispraviti.

Pre šest, sedam godina sam probao taj metod i išlo je prilično dobro. U početku nemaš mnogo toga da čitaš, prosto jer nisi mnogo toga napisao prethodnih dana, ali kako vreme odmiče, čitanje i prepravljanje postane mnogo veći posao od pisanja, i onda moraš da podvučeš crtu i da kažeš – čitaću i prepravljaću samo prethodno poglavlje, ili prethodna dva, zavisi koliko su obimna poglavlja i koliko je potrebno vremena da se preprave.

Najveća prednost takvog pristupa je što se čitajući i prepravljajući vratiš u priču, u svet kog si stvorio ili kog se prisećaš, i kad dođeš do praznog prostora prosto nastaviš tamo gde si stao; prosto nastaviš da krčiš put.

I to je tako funkcionisalo neko vreme. Na taj način sam napisao dobar deo jednog romana kog nisam nikada završio i ne znam da li ću ga iakda završiti, ali nije ni bitno, jer sam mnogo toga naučio iz tog romana.

A, onda sam jednog dana prestao da primenjujem taj metod. Da li zbog toga što nisam hteo da radim nešto samo zato što je Hemingvej to tako radio, već sam hteo da nađem neki svoj metod ili zbog toga što prosto nisam imao vremena, ne znam. Mislim da je od oba po malo. 

Imao sam sat dva dnevno za pisanje, pod uslovom da sam se probudio pre svih i da nisam njih probudio ustajući iz kreveta, šetajući do kupatila, a potom do kuhinje gde bih napravio kafu i odneo je za pisaći sto.

Za cilj sam postavio da napišem što više za što manje vremena, jer vremena nije bilo, a trebalo je završiti roman, a još ga nisam završio, pa je očigledno pristup što više reči za što manje vremena ne funkcioniše, ko što ne fukncioniše ni brzo čitanje, ne funkcioniše ni brzo pisanje.

Često sam od ta dva sata koje sam imao za pisanje oba proveo na društvenim mrežama, prosto jer nisam bio u priči, jer nisam znao odakle da krenem, tj. odakle da nastavim.

Svako pisanje je podsećalo kao na prvi dan, kao da još uvek ne znam o čemu je roman, o kome to pišem priču i zašto.

Gledao bih u ekran računara nadajući se da ću na neki način da se prisetim, da će samo da mi dođe, da se takve stvari prosto dese i kako je vreme odmicalo, bivao bih sve nervozniji i kasnije sve utučeniji jer bih proživeo još jedan dan u kom sam napisao malo do nimalo reči u svoj novi roman.

A, sve što je trebalo uradim jeste da se vratim poglavlje u nazad, da čitam i da prepravljam.

To je nešto što sam uveo u praksu poslednjih nekoliko meseci, potpuno nesvesno. Bio sam odlučio da je vreme da krenem da pišem ispočetka, a kad pišeš ispočetka, čitanje onog od juče ili od ko zna kada, je prosto neizbežno.

Ovo je nešto što ne smeš zaboraviti, govorim sada samom sebi. Ne to nije formula za uspeh i to ti ne garantuje da ćeš napisati dobar roman, to ti ne garantuje da ćeš uopšte napisati roman, ali ti garantuje da ćeš pisati svakog dana, jer onog momenta kada kreneš da ispravljaš, ti pišeš, a kad si već krenuo da pišeš, možeš i da nastaviš. Najteže je krenuti.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa