Pisanje romana – Dan 72.

Današnjih prvih 250 reči bilo je jednako guranju automobila kako bi ga iščupao iz nekog blata ili snega. Napred-nazad, i što više guraš, to automobil više tone, i situacija izgleda beznadežnije.

Juče sam dobio ideju da možda povećam svoj dnevni cilj sa 500 na 1000 reči, jer slutim da mi uskoro slede neke promene koje će omesti moju dnevnu rutinu i ako ne budem završio roman u narednih nekoliko meseci, rizikujem da ga nikada ne završim.

Drugi rizik kog povlačim povećanjem dnevnog unosa reči je da ću vrlo brzo iscrpeti zalihe u svom bunaru i samim tim stvoriti veće pauze između dva pisanja. Preduge pauze između dva pisanja, znače gubljenje interesovanja za priču, zaboravljanje srži priče. 

Priča je kao balon punjen helijumom. Mora da lebdi iznad tebe, i da se drži na tankom koncu, i ako staviš i najmanji teg na nju, zarobićeš je, a to je nešto čemu se ona protivi. 

Najmanja nepažnja, tvoja ruka se otvara, puštašt konac, i ona odlazi zauvek i sve što možeš da radiš jeste da je gledaš kako lebdi u nedohvat i sve što ti preostaje jeste da se sećaš kako si nekada imao priču.

Kako god okreneš, rizikujem da ne završim priču, a kada je u pitanju ova priča, zaista imam veliku želju, ali i potrebu, da je završim. Ako ne budem uspeo, to će biti veliki gubitak.

Obzirom da su promene gotovo neizvesne, dužan sam da promenim svoj pristup i da se prilagodim novim okolnostima i da idem ka opciji koja mi pruža veću sigurnost da ću priču završiti na vreme. 

Ne mogu jednostavno da sedim i da se nadam da do promene neće doći.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa