Jedan sat, dva vremena

Uskoro se bliži godišnjica kako smo Sanja i ja pokrenuli naš vebsajt, jutjub kanal i instagram profil, i tim povodom prethodnih nekoliko nedelja spreman neka osveženja u našem poslu; spremamo novu knjigu recepata, i još štošta, o čemu neću još uvek govoriti, ali ono o čemu bih hteo da kažem par reči je percepcija vremena.

Vreme je, bar na ovoj planeti i pri ovog gravitaciji, prilično konstantno. Međutim, subjektivni doživljaj vremena je nešto što često varira.

Na primer, kada radim nešto što volim, poput dizajna ili video montaže, pa čak i pravljenje, neki bi rekli, dosadnih formula u ekselu, imam problema sa odlaskom u krevet. Stalno odlažem taj čin i uvek bih hteo još nešto da obavim pre nego što pođem na počinak.

Iz istog razloga, sudovi mogu da budu neoprani danima, pesak za mačke neočišćen, po podu našeg stana može da budu sve igračke, a ja ću i dalje imati još nešto da obavim pre nego što budem radio bilo šta drugo i uvek bih nekako voleo da imam malo više vremena.

S druge strane, kada odem u školu, i kada imam 6 časova u toku jednog dana (svaki traje jedan sat), onda to isto vreme mnogo sporije teče. Stalno gledam na sat, i ako se nalazim u prvoj polovini časa, malo je reći da se razočaram.

Zanimljivo je kako neke poslove možemo da otaljavamo, a neke ne možemo da prestanemo da radimo. Siguran sam da i vi imate nešto da radite, što ne možete da prestanete i što vas ujutro diže iz kreveta.

I, kada se pitamo, a šta ćemo raditi kada tehnologija preuzme sve naše poslove, moj odgovor je da ćemo raditi baš to – radićemo sve ono što nam nije dosadno, sve ono što volimo da radimo, a moći ćemo da uživamo u svim pogodnostima modernog društva. To tako kažem jer je i paleolitski čovek mogao da radi sve što je hteo, i vrlo malo vremena je provodio tragajući za hranom (svega 3-4 sata dnevno), a ostatak dana je provodio radeći ono u čemu su ljudi veoma dobri, u stvaranju, u socijalizaciji, u bivanju čovekom.

Međutim, paleolitski čovek nije imao modernu medicinu, pre svega hirurgiju, antibiotike, vakcine, nije imao mostove, puteve, zgrade, centralno grejanje, klima uređaje, frižidere, a o internetu i računarima da i ne pričamo.

Eto, mi ćemo jednog dana moći sve to da imamo, da radimo ono što volimo, a roboti će obavljati sve dosadne poslove koje mi ne volimo.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa