Omiljeni film

Slušajući jednu od lekcija u Waking Up aplikaciji koju je osmislio Sem Heris, naišao sam na jednu veoma zanimljivu vežbu.

Postaviću vam jedno krajnje prosto pitanje: koji je vaš omiljeni film?

Ako razmišljate poput mene, u prvih mah će vam se pojaviti 2 ili 3 naslova koji su kandidati za vaš omiljeni film.

U mom slučaju, to su Silver Linings Playbook, Midnight in Paris i Back to the Future.

Istina je da ne znam zašto su mi baš ta tri filma pala na pamet, jer ne postiji neki određen kriterijum po kojima biram omiljene filmove; uglavnom se vodim emocijom koju film izazove.

S obzirom da je zadatak da odaberem omiljeni film, od ta tri sam morao da odaberem jedan i ovog puta odabrao sam Silver Linings Playbook.

Opet, ako razmišljate poput mene, film koji ste odabrali kao vaš omiljleni, nije bio prvi koji vam je pao na pamet nego je vaš proces misli izgledao ovako nekako:

Hmmm, Midnight in Paris je odličan film, ali pitam se da li postoji još neki koji mi se sviđa više, i onda su se pojavila iduća dva. I nakon kratkotrajnog razmatranja tri opcije koje su mi pale na pamet, odabrao sam jednu.

Velika je verovatnoća da vaš mozak funkcioniše slično.

Neko vam postavi pitanje, neko ili nešto vam pruži stimulans, i vi odaberete najbolju moguću reakciju.

Pitanje je, zašto tako ne reagujemo u svakoj situaciji? Zašto kada nas neko iseče u saobraćaju, kada nam neko kaže ili uradi nešto što nam ne prija, zašto tada ne zastanemo i od tri načina na koja možemo da reagujemo ne odaberemo najbolji po nas i po onoga kome će ta reakcija biti upućena?

Recimo da naše dete, ili bračni partner ili kolega na poslu urade nešto što smatramo neispravnim; samim tim, pružen nam je stimulans i na nama je da reagujemo na njega.

Ukoliko nam je cilj da iz te situacije izađemo sa najboljim mogućim rešenjem, od 3 ili više moguće reakcije ćemo odabrati najbolju, ali ako se vodimo životnjskim instinktom i adrenalinom, odreagovaćemo tako da zastrašimo taj izvor stimulansa i da mu stavimo do znanja koliko nas njihove akcije nerviraju; takav pristup ne vodi nikud.

Iako je isticanje emocionalnog stanja u koje nas nečije akcije dovode potpuno ispravno i očekivano, nije ispravno dovesti sopstvene reakcije van kontrole i reagovati impulsivno i agresivno.

Idućeg puta pre nego što reagujemo na nečije postupke, možda bi trebalo da zastanemo na trenutak i odaberemo pravu reakciju.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa