Lovac na greške

Jedna od profesionalnih deformacija nas koji radimo u obrazovanju je da stalno lovimo greške u tuđem ponašanju i da ih na njih upozoravamo.

Problem nastaje kada to radimo uvek i na svakom mestu.

Ja, na primer, imem strašnu glavobolju kada spazim da neko ne koristi tehnologiju onako kako bi trebalo; ako neko ne ažurira svoje aplikacije i operativne sisteme; ako im je ptrebno druže vremena da bi došli od izvesnih podešavanja na njihovom uređaju ili ako uopšte ne umeju da dođu do podešavanja. U tim situacijama čak i ne ispravaljam druge, već uradim šta god su naumili umesto njih.

Zatim, tu su bahati vozači za kojima često vičem ili makar tiho opsujem; agresivni roditelji; roditelji koji hrane svoju decu smećem; oni koji ostavljaju smeće za sobom; oni koji idu pre reda; svi oni čija je linija horizonta na fotografiju koju su napravili kriva; svi oni koji otkucaju „c“, „c,“ „s“, „dj,“ „z“ umest „č“, „ć“, „š“, „đ“, „ž“; svi oni koji kažu „jer“ umesto „da li“; i za kraj – sve kontradiktorno mi izuzezno ide na živac i ne mogu da se uzdržim i da ne intervenišem ili da makar ne budem ciničan…

Spisak je podugačak i ide do te mere da ponekad gledamTV (to se uglavnom desi kada sam u poseti nekome ko poseduje TV i stalno je uključen) i sve što radim je da komentarišem greške iako od tih komentara niko nema koristi niti dopiru do onoga ko bi imao koristi od njih.

To je slično onome kada smo svi mi političari i fudbalski selektori.

Ljudi ne vole da im se ukaže svako banalno odstupanje od norme, pravila ili logike i u tim situacijama će se braniti.

Ukazivanje na greške kada to nije traženo često nikome ne donosi dobro. Onaj ko na grešku ukazuje ispadne cepidlaka, namćor, filozof, i razne druge etikete, a onaj ko je grešku napravio u inat onom od gore neće svoju grešku ispraviti.

Iako se iz grešaka najbolje uči, možda ne bi trebalo ukazati baš na svaku; možda bi ukazivanje trebalo ostaviti za one ključne, one koje mogu najviše štete da nanesu bilo onome ko pravi grešku ili nekom u njihovoj okolini.

Trebalo bi obratiti pažnju na ton kojim se tako nešto iskazuje; cinizam, ironija, sarkazam ili podmsmeh nisu nikada ništa dobro doneli onom kome su bili upućeni.

Najkraće rečeno, preterano ukazivanje na greške je samo po sebi greška.

Najveća ironija je kada ne vidimo sopstvene greške; kao, na primer, bezbroj grešaka u kucanju na ovom blogu, a druge greške neću ni da pominjem.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa