Pisanje roman – Dan 107.

Izgleda da još uvek nisam pronašao pogrešno skretanje. Svaki put kada sednem da pišem u stomaku mi se javi osećaj da nešto nije u redu sa pričom. Postoji razlika između osećaja u stomaku i glasa u glavi.

Glas u glavi je Rezistencija, onaj nerpijatelj koji za cilj ima da mi nikada ne završimo ono što smo naumili da radimo i koji se hrani našim ali i tuđim kritikama na naš račun, koji voli da nas obeshrabruje, ali voli i da nas drugi obeshrabruju.

Osećaj u stomaku je instinkt koji se može protumačiti da i kao talenat, u ovom slučaju za pisanje iliti pripovedanje. Ako ti on govori da nešto smrdi, onda je nešto zaista trulo i trebalo bi da pronađeš šta je tačno trulo. 

Odavde zaista imam dva izlaza.

Jedan je da završim prvi draft, kakav god da je, i onda da u drugom draftu tražim pogrešno skretanje.

Drugi je da krenem drugi draft odmah, a da prvi draft trećeg čina, ili ti kraj, napišem nakon što ispravim sve što sam do sada zapisao.

Jedan od principa kojim se vodim jeste – završi prvi draft pa onda prepravljaj.

S druge strane, ako te nešto sprečava da završiš taj prvi draft rizikuješ da nikada i ne dođeš do drugog.

Glupo je držati se principa ako te ne guraju napred. Onaj grč u stomaku kog imam svaki put kada sednem da pišem u poslednjih nekoliko dana mi govori da nešto nije u redu. Govori mi da će svako pisanje kraja ove priče biti uzaludan, jer nešto očigledno nije u redu sa pričom.

Trenutno sumnjam da je greška nastala davno, kada sam spojio dva lika u jednog i žestoko odstupio od prvobitnog plana. Kraj ka kom idem je napisan po prvobitnom planu, sa dva različita lika i ne može ići kada su ta dva lika spojena u jednog. Prosto nema smisla.

Kraj kog vidim sa tim novim, spojenim likom nije ni blizu interesantan kao onaj prvi. Kraj kog sam isplanirao je dobar. Ono što ne valja je sredina.

I zato, ne preostaje mi ništa drugo nego da krenem sve ispočetka i da ispravim pogrešno skretanje.

Čak razmišljam i da promenim tačku gledišta (POV – point of view), nisam siguran da se ovaj termin koristi na srpskom, ali čitav roman sam pisao u prvom licu, a sada razmišljam da ga prebacim u treće, čisto, eksperimenta radi.

Mada, kada bolje razmislim, više mi se sviđa prvo lice.

Ono što takođe znam jeste da rezistencija postaje sve jača kako se više bližim kraju. Šta ako sam pogrešno protumačio signale? Šta ako nisam zapravo skrenuo pogrešno već nisam prepoznao skrivenu Rezistenciju.

Možda bi trebalo opet da pročitam The War of Art.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa