Pisanje romana – Dan 99.

Prvi draft ovog momenta ima preko 62000 reči. Moj prethodni roman je imao 72000 reči, ako se sada dobro sećam, ali preko 76000 sigurno nije imao i obzirom da trenutno uopšte nemam osećaj da sam blizu kraja, a i po samom nacrtu, jedva da sam prešao polovinu, očigledno je da će ovaj roman biti znatno masivniji, osim ako ne dođe do nekog žestokog sečenja u narednim draftovima, u šta sumnjam jer kada god razmišljam o budućim draftovima sve što mi pada na pamet je dodavanje.

Tako sam i danas, iako je u toku prvi draft, morao da se vratim na početak i da dodam jedan bit u prvu scenu romana, koja će služiti kao takozvano uskršnje jaje koje čak i ne želim da pronađete već da shvatite da ga imate u rukama onda kada ga budete saznali šta ono krije.

Opustio sam se pomalo danas povodom pisanja. Shvatio sam da sam prethodnih nekoliko dana bio isuviše krut. Razmišljao sam previše o tome šta bi neko drugi mogao da misli o romanu, a to je definitivno pogrešan pristup, prvo jer nikada ne možeš ni da naslutiš šta će drugi da misle o romanu, a drugo čak i da možeš, ničije mišljenje ne bi trebalo da oblikuje moj rad.

To kruto mišljenje posledica je takozvane Rezistencije, onog glasa u glavi kog je divno definisao Stiven Presfild u svojoj knjizi The War of Art, i o kojoj je već bilo reči na ovom blogu.

Rezistencija je sila koja na sve načine pokušava da me sputa u stvaranju, govoreći mi razne gluposti, rušeći moje samopouzdanje, omalovažavajući moj talenat i moj rad, pre svega.

Jedan od načina da prevaziđeš Rezistenciju jeste da obijaš da znaš šta drugi misle o tvom radu, a čak i kad budeš saznao nečije mišljenje, jer kad-tad ćeš saznati, moraš naučiti sebe da te ne dotiče, bilo da je u pitanju loše ili dobro mišljenje, jer biće i jednih i drugih.

Od svih mišljenja povodom tvog romana najmanje bi trebalo da te zanima vlastito mišljenje, jer ono je po pravilu pod velikim uticajem Rezistencije i samim tim je korumpirano.

Rezistenciju je dakle najlakše ućutkati kad je prepoznaš i kad joj staviš do znanja da te ne zanima šta ona misli. Kada to bude uvidela, ostavićete na miru i moći češ da se pradaš pisanju na način na koji se mala deca predaju igrama imitacije, kada uzmu lutke i rekreiraju scene i dijaloge koje su doživeli ili kojima su svedočili.

Pisanje fikcije nije ništa drugo do dečja igra, samo znatno kompleksnija, ali u osnovi ista. Pisanjem fikcije, pisac, u ovom slučaju ja, iznova stvaram događaje koji su na moju ličnost i na moju podsvest ostavili značajan trag i tom rekreacijom pokušavam da odgonetnem mehanizam koji pokreće ljudsku interakciju, trag koji ljudsko ponašanje ostavlja na pojedinca, ali i na kolektivnu svest. 

Razlika između dečje igre i pisanja je što deca to rade instiktivno, bez bojazni šta će drugi da misle o tome, samim tim rade usmeno i zbog toga što njihova apstraktna misao nije dovoljno razvijena, moraju da imaju rekvizite, dok odraslima nisu potrebne lutke koje bi u fizičkom svetu manifestovale likove rekreiranih događaja već se sve odvija u piščevoj imaginaciji i umesto oralnog izražavanja, pisac zapisuje događaje, kako bi kasnije mogao da im se vrati, da ih analizira, da ih uobliči, da im pruži umetničku formu, ali zadržavajući inicijalnu emociju.

Znajući sve to, dužan si da daš sebi slobodu da tvoje prvo pisanje bude najgore moguće, jer ključ prvog pisanja leži u samom zarobljavanju emocija na papir kroz događaje odnosno interakciju fiktivnih likova. Kada si emociju orobio i zabeležio na papiru, imaš svu slobodu da stilski urediš tekst tako da bude estetski primamljiv, ali nemoj zaboraviti da si dužan da zadržiš emociju kako bi čitalac osetio isto ili slično.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa