Pisanje romana – Dan 92.

Danas je bio mnogo bolji dan nego juče. Ne dobar dan, ali bolji nego juče.

Napisao sam 1000 reči i to je ono što se ovog momenta računa, što je ovog momenta bitno.

U sredini priče, pojavljuje se novi lik koji dobija sve značajniju ulogu. Zaslužan je što se uz njegovu pomoć otkrivaju neke bitne stvari iz prošlosti protagoniste, tu je da pomogne protagonisti, ali ne kao mentor, već kao saputnik u avanturi, ima neke svoje ciljeve, za koje sam još uvek nisam siguran koji su, ali sam ubeđen da će se pre ili kasnije otkriti, i danas sam proveo dan radeći na dijalogu između novog lika i protagoniste.

Kada pišem dijaloge imam osećaj da su ti ljudi stvarni i da se taj razgovor stvarno odvija i da ja nemam nikakvog udela ni doprinosa rečima koji će oni izgovoriti i to je nešto najsličnije dečjoj igri imitacije, kada deca uzmu dve lutke i te lutke razgovaraju. Deca to rade da bi bolje razumela svet oko sebe, ponavljaju ono što su čuli i kroz tu vežbu uče društvene norme, kanone, pravila, koja pre svega potiču iz porodice. 

Deluje mi da se pisanje dijaloga ne razlikuje mnogo od onoga što deca rade. Pištajući dva imaginarna lika da razgovaraju jedan sa drugim, pokušavam da razumem svet priče, a sama priča nije ništa drugo do ogledalo stvarnog sveta, pa čak i kada se neka pravila sveta priča značajno razlikuju od stvarnog sveta.

Pravila po kojima funkcioniše naš svet su značajna, i ponekad možemo da ih razumemo na nekom dubljem nivou i veoma je teško verbalizovati ono što znamo da je tačno, na primer kada osetimo da nas neko laže, ali ne možemo tačno da znamo zašto. 

Ponekad naše pretpostavke budu pogrešne, i opet ne znamo zašto, ali ponekad smo i u pravu.

Nekima je lakše, a nekima teže da verbalizuju procese i misli koje se odvijaju u nama, i zato je posao pisca, da što bolje rečima predstavi internalizovane procese kako bi otvorio vidike čitaocima i kako bi jednog dana, kada pročitaju dovoljno knjiga, sami mogli da identifikuju i tumače svoje procese.

Ali, čak i da nikada ne dođe taj momenat da čitalac može da tumači interne procese, zahvaljujući pričama koje žive u njemu, biće mu lakše da napravi dobru, logičku pretpostavku, da se poistoveti sa nečim što je isključivo kroz narativ doživeo, i da razume svet bolje.

I stoga, u pisanju obe strane dobijaju nešto značajno, onaj koji piše verovatno ima najviše dobiti, ali ni sam čitalac neće izaći iz čitavog iskustva praznih ruku.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa