Pisanje romana – Dan 88.

Kinezi bi rekli veoma srećan broj – 88. Što se mene tiče, nisam siguran. Završio sam pisanje iz tri puta.

Ujutro smo morali ranije da vodimo Natašu u vrtić jer su se spremali za nastup za kog su vežbali prethodnih mesec dana, ako ne i više, pa sam do odlaska uspeo da napišem nekih 400 reči.

Vrativši se s treninga, nastavio sam da pišem, ali smo se tada uključili u prenos uživo Natašinog nastupa. To je trajalo čitavih 2 sata, a Nataša se pojavila tek na kraju, dok smo mi sve vreme nestrpljivo čekali.

Nakon što smo odgledali Natašinih 3 minuta na sceni, raskomadali smo vrelu pečenu kokoš koja samo što je bila gotova.

Sanja je otišla po Natašu, jer je danas ranije završila sa vrtićem, a ja sam ostao kod kuće da završim pisanje. 

Opet se osećam da sam saterao sebe u ćošak pa je jedini izlaz da kopam kroz jedan od zidova. Ne baš lak izlaz, ali drugog nemam, osim ako neću da se vraćam nazad, a mislim da ne bi trebalo.

Koliko god bilo teško u ćošku, deluje mi se izlaz polako otvara i da ću imati prilično živu sredinu romana. 

Odlučio sam da se služim jednim prljavim trikom gde će liku promaći nešto pred nosom, ne jedanput, nego više puta, a svaki veš čitalac će odmah znati o čemu se radi, i neće moći da veruje kako je lik slep. A, zar nismo svi ponekad slepi, posebno kad je nešto naše u pitanju, kad pred se našim očima klati šargarepa?

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa