Pisanje romana – Dan 85.

Kad nemaš vremena za pisanje, jedino što ti preostaje jeste da ga stvoriš.

Danas sam pisao iz tri puta. 30 minuta pre nego što sam krenuo za Vendžo, 30 minuta nakon što sam stigao u Vendžo i spremio časove za pre podne, i 30 minuta nakon ručka, i pre nego što sam spremio časove za popodne. 1000 reči.

Iako je bilo isprekidano, moram da priznam da je bilo dobro iskustvo. Nakon što sam morao da prestanem ujutro, pre nego što je stigao taksi, bio sam primoran da u taksiju, iako sam proveo mnogo vremena čitajući, zapravo razmišljam o situaciji u kojoj se nalazi moj lik i zbog toga sam tačno znao o čemu ću da pišem kada budem imao prilike da nastavim.

Nakon tog drugog pisanja, nisam imao mnogo prilike da razmišljam, a čak i dok sam jeo, slušao sam audio knjigu, memoare Hemingveja.

Nakon ručka sam skuvao kafu i seo da pišem. Nije mi puno trebalo da zavšrim preostalih 500 reči; svega 30 minuta. Reči su prosto curile iz mene, a sama priča počinje da dobija jedan veoma interesantan obrt.

Iako sam daleko od kraja prvog drafta, mogu reći da sam došao negde na pola, već mogu da vidim kako ću da odbacim 90% onoga što sam do sada napisao, ali onih 10% je blago iskopano zajedno za mnoštvo bezvredne prljavštine i na njih će i  te kako moći da se nadogradi nešto dobro.

Za sad mi uopšte fokus nije na jeziku, već isključivo na priči. Dužan sam da zapišem ono što je za priču bitno, što je gura dalje, i što čitaocima može da stvori osećaj kao da su događaji u knjizi zapravo njihovi, kao da su deo njihovog pamćenja, a ne nešto što su negde pročitali.

Tako nešto nije ni malo lako izvesti, ali nekad imaš sreće pa napišeš baš takvo poglavlje, a nekad moraš više da se potrudiš, da bi uopšte napisao poglavlje, da bi na kraju shvatio da uopšte nije dobro i da nema mesta u romanu.

Pisanje prvog drafta je kao crtanje pomoćnih linja koje će ti služiti da postaviš horizont i da figure predstaviš anatomski. Posle ih obrišeš i one postanu nevidiljie kao što je nevidljiv ljudski skelet, ili ljudska duša, ali prosto znaš da su tu, ako je čovek pravi, a ne voštana figura u nekom muzeju.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa