Pisanje romana – Dan 63.

U pisanju postoji jedno pravilo koje na engleskom glasi Show, don’t tell, a na srpskom bi to glasilo – Pokaži, ne pripovedaj iliti u prevodu, ako je neko ljut, nemoj reći da je ljut nego to pokaži kroz njegovo delanje ili njegove reči.

Naravno, tako nešto je lakše reći nego uraditi, zato se uvek i hvatamo pripovedanja umesto pokazivanja.

Čitalac uvek može da tumači dijalog po nekom svom nahođenju, i zato ako smo kroz dijalog imali nameru da pokažemo konflikt dve osobe, taj sukob neće svima biti jasan, bar ne na prvu loptu, ali možda nije ni bitno da svima bude jasan. Postoje neko procesi dubokou u našoj podsvesti koji nam govore kako se neko oseća čak i ako nikada ne verbalizujemo ta osećanja, ako ih nikada sami sebi ne kažemo.

Danas upravo tako nešto radio. Pokušao sam da ne verbalizujem strah pred kojim se nalazi moj glavni junak. Nesretnik mora da bira između dva zla i šta god da bude odabrao, kajaće se. Šta god da bude odabrao neće mu biti lako, ali najgore što može da uradi jeste da ne odabere ništa.

Poput mog glavnog junaka, ja sam danas imao dilemu, ali manje više i svakog drugo dana, da li da nešto ispripovedam ili pokažem. Intuitivno, uvek idem ka pripovedanju, baš kao u ovom blogu, ali kada pišem fikciju, svesno biram pokazivanje uprkos strahu da to neću izvesti na najbolji mogući način i da neću uspeti da prenesem ono što sam nameravao da prenesem.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa