Pisanje romana – Dan 22.

Danas i prethodna 3 dana nisam zapisao nijednu reč u dokumentu kog nazivam svoj rukopis, iako se to ne može nazvati rukopis, jer je rukopis nešto na šta smo navikli da radimo čitavom rukom i na papiru, a ne samo prstima, po nekoj čudnoj spravi koja jedinice i nule pretvara u slova na nečemu što zovemo ekran. Ako je postoji išta dobro u tome što nazivamo tipkanje, jeste da sam naučio da koristim svih deset prstiju pa nisam jedan od pacera koji koriste dva prsta i sve vreme gledaju u tastaturu dok, takoreći, pišu.

Ne danas nisam zapisao, nisam otkucao nijednu reč svog romana, ali sam i te kako pisao. Pisao sam svih ovih dana, da budemo iskreni.

Oni koji ne pišu prozu ili je nikada nisu pisali misle da se pisanje odvija isključivo za ovom spravom koju zovemo tastatura ili za one druge dve sprave koje nazivamo papirom i olovkom.

Ako mene pitaš pisanje se neprekidno odvija. Dok sediš i piješ kafu, dok gledaš stoti po redu jutjub video o tome kako tattoo umetnici komentarišu tuđe, po njihovom mišljenju, često, loše tetovaže, dok gledaš bilo koji drugi jutjub video, jer to je nešto što često radim, dok šetaš ulicom, dok čekaš u redu, dok jedeš, dok slušaš muzuku, i pobogu, dok pereš sudove, što je nešto što danas nisam uradio, dok gledaš film, slušaš podkast, dok se izjedaš jer nisi ništa zapisao, dok spavaš, dok ne spavaš, ali želeo bi, šta god da radiš, ti pišeš, jer skupljaš delove, neke bedne mrvice koje će jednom naći mesto u na stranicama, među svim onim rečima, među svim tvojim mislima.

Pisanje nije kancelarijski posao gde ti sediš i 8 sati si produktivan. Pisanje je posao koji se odvija i kad nećeš i kad hoćeš. Možda više onda kad nećeš nego kad bi hteo. Na primer, mnogo će ti se češće dešavati da pišeš dok gledaš  neki film, iako bi rađe gledao film, dok će ti se istovremeno dešavati da gledaš jutjub snimke, dok zapravmi misliš da pišeš.

Pisanje je ta čudna, misteriozna, profesija, i mi koji nosimo to prokletstvo da moramo time da se bavimo, jer zapravo i nemamo mnogo izbora, moramo da naučimo kako da se nosimo sa takvom sudbinom, i što pre naučimo shvatićemo da nijedan trenutak nike protraćen, jer u životu pisca, sve je pisanje, ne samo puko zapisivanje.

Svako može da zapiše reči na papir. Oni koji umeju brzo da kucaju, mogu da otkucaju čitavu knjigu za tri dana, možda i manje. Ali da bi neko napisao knjigu, potrebno je mnogo više vremena, mnogo više nego što bi to iko želeo.

Zato, nemoj očajavati kad naiđu dani u toku kojih nisi ništa zapisao, jer to ne znači da tog dana nisi jebeno pisao.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa