Pisanje romana – Dan 21.

Starbaks mi definitivno postaje kancelarija. Kod kuće se za radnim stolim osećam kao da po kazni sedim u ćošku, što zbog činjenice da je sto stvarno u ćošku što zbog toga što zaista imam poteškoća da radim bilo šta što podrazumeva pisanje.

Što je više ljudi u Starbaksu, bolje radim. Najviše volim da dođem pre svih, u vreme ručka, i da ih čekam da završe sa ručkom i da polako popune sve stolove i stolice. 

Ne razumem ništa šta govore, što je takođe prednost, ali preko ivice monitora mogu da posmatram njihove grimase, gestikulacije, da se pravim kako gledam kroz prozor ili da razmišljam da zapravo gledam u njih.

Nije da ja tu sad sedim i buljim u druge ljude, to su tek sitni pogledi u pauzi između znakova interpunkcije. U pitanju je ping-pong kog igram sa fikcijom i stvarnošću. Čas sam ovde, čaš tamo. Stvarnost koristim da bih koristio reči koje se u njoj nalaze, fikcija služi za slike. Kad spojiš jedno u drugo, dobiješ priču.

U romanu sam u poslednja dva dana zadubio u nadrealno mnogo dublje nego što sam ikada mislio da će se dogoditi. Dobra stvar je što sam odlučio da više ne bežim od toga. 

Negde kada sam odlučio da ću da pišem postavio sam sebi princip koji je glasio da je realizam sve što je dobro, a da je nadrelizam ili bilo koji drugi oblik odstupanja od stvarnosti “narodnjak”. 

Naravno da nisam bio u pravu, ali mi je bilo potrebno mnoštvo godina da to shvatim.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa