Hvala ti

Došao je i na mene red da kažem nešto. Ne zato što sam ja tu neki bitan lik u čitavoj ovoj priči, već zato što sam dužan. Dužan sam da se zahvalim jednom čoveku, koji nije ni znao koliko je bio upleten u moj život, koliko mi je značio, koliko mi je bio drugi otac.

Prvi put sam za Đoleta čuo od mog biološkog oca. Sam inspirisan njegovim pesmama, moj otac je nekada svirao gitaru i upravo je najviše svirao Đoletove pesme. Mislim da je zato i naučio da svira; da bi mojoj majci mogao da svira Đoletove pesme.

Mi štošta nismo imali kod kuće, a jedna od stvari zo koju nismo ni pomišljali da bi nam mogla faliti bio je gramofon. Imali smo neki stari kasetofon koji je mogao da primi dve kasete. S jedne od tih strana si mogao da snimaš i da slušaš, a s druge strane si mogao samo da slušaš. Taj kasetofon je bio toliko star i odrpan da nije imao vrata, već bi kasetu morao da nabodeš na one dve osovine i da ih uglaviš tačno tako da on nesmetano može da vrti. Ako je ne bi stavio kako je trebalo onda je umeo da ti zgužva traku, da krene da je guta, pa bi morao sve to pažljivo da vadiš napolje i posle da uzmeš HB olovku, gurneš kroz onu rupu na kaseti i da umotaš sve nazad, pazeći da se traka ne obrne ili da je, ne daj bože, pokidaš.

Dok se ja nisam rodio i dok nisu počela sva ona sranja zbog kojih nismo imali ni gramofon ni štošta drugo u kući, moj otac je sakupljao Balaševićeve pesme. Išao je kod ljudi koji su imali gramofon i presnimavao pesme sa gramofona na traku. Ne sećam se koliko je tačno bilo tih kaseta, bar 3,4 čuvene TDK kasete na koje se moglo snimiti 90 minuta audio sadržaja.

Ako nismo slušali radio, onda bismo na tim kasetama slušali Balaševića i kad presaberem sve za šta sam zahvalan svojim roditeljima, broj 1 je to što su me naučili da volim Đoleta, pa onda 10 praznih mesta. 

Ne znam kakav bi tačno bio moj život bez Đoleta, ali sigurno ne bi bio bolji. Ono što mogu da vam garantujem jeste da niko ne bi imao prilike da čita ovo što sada čita da nije bilo njega.  Đole me je, između ostalog, naučio da je u redu pisati lepo, da je u redu pisati o svom kraju, da je u redu pisati i o lepom i ružnom, al’ uvek piši lepo, ne vređaj nikog, bar ne direktno, budi smešan, piši o ljubavi, al’ ne budi patetičan, budi romantičan; naučio me je da je u redu i opsovati, al’ kad je ta psovka na mestu, i kad ne vređa nikog, već bolja reč za tu situaciju ne postoji. Đole me je naučio da jedini ispravan način da pišeš, jeste da pišeš tako da ono što si napisao rezonuje sa ljudima. 

Nisam ja ni blizu vešt da pišem kao Đole, niti mislim da ću ikada biti, niti mislim da bi trebalo da budem kao Đole, već bi trebalo da budem Ivan, što je još nešto što sam naučio od njega, ali svaki put kada imam problema pri pisanju, posebno proze, ili ovakvih, ličnih blogova, kada se predomišljam da li da nešto ostavim u tekstu ili da izbrišem, da li je ovo dobro rečeno, ili nije, da li će ovo povrediti nekog ili neće, svaki put kada imam bilo kakvu dilemu, ja se pitam – A šta bi Đole rekao na ovo?

I vrlo brzo, dobiješ odgovor od Đoleta. Nekad mi prosto kaže: “Okani se toga, derane!” A nekad samo ćutke klimne glavom ili namigne, onako šmekerski. Takav je Đole. Moj, Đole, i moj Đole nikad neće umreti. Nećeš, gari! Ne na mojoj straži!

Zajedno sa onim, gorepomenutim, gorim vremenima, došli su i neki ljudi, sad gori ili bolji, u to nećemo ulaziti. Ti ljudi nisu mnogo voleli Đoleta, i ako si hteo da budeš u njihovom društvu, morao si da slušaš neke druge likove, koje opet, nećemo pominjati, ni ja ni Đole. Nisu vredni.

Ja sam hteo da budem u njihovom društvu, jer za bolje nisam znao, i slušao sam ja s njima sve te likove, i lomio čaše i bokale, a kad bih došao kući, na svom CD plejeru, krišom sam slušao Đoleta, jer kad smo kupili CD plejer, takozvani kućni stub, prvi diskovi koje smo kupili bili su, pogodite, Đoletovi. 

Nemojte me pogrešno razumeti, nije mene nikad bilo sramota što slušam Đoleta, samo nisam hteo nekim tamo tipovima da objašnjavam nešto što bi sam trebalo da razumeš, ako imaš iole sluha, ne za muziku, već za život, batice, za život!

Niko nije znao život bolje od Đoleta, i niko od njega nije bolje umeo da ti objasni šta se to u tebi događa.

Kad već pominjemo to, došao je na red da podelim nešto krajnje intimno, nešto što inače ne radim na ovom blogu, ali druga strana je već podelila deo ove priče, pa osećam slobodu, a i potrebu, da nastavim gde je ona stala ili da je ispričam iz svog ugla.

Ako me znate lično, a verovatno me znate, onda znate i da se majka mog deteta, a moja supruga, zove Sanja. Ne zove se tako, al’ je svi zovemo tako jer je Aleksandra dugačko. Nemojte samo našem detetu da kažete da joj se majka tako zove jer vam neće verovati. 

Pre nego što smo stupili u vezu, Sanja i ja smo bili drugari, cimeri, docimeri, parneri u zločinu zvani seminarski rad, i oboje smo bili u dugim vezama i oboje smo negde u isto vreme izašli iz tih veza i nekako zajedno patili za tim vezama koje nisu bile baš najbolje, al’ nećemo sad ni o njima.

Reći ću još toliko o toj, mojoj, pređašnjoj vezi, da je trebalo sve da mi bude jasno onog momenta kad je dotična izjavila ne samo da ne voli Balaševića, već ga i mrzi. Poučen tim iskustvom, počeo sam da delim ljude na one koji vole i na one koji ne vole Balaševića. Mnogo dobar filter i spreči vas mnogih muka u životu.

Da vas sad ne lažem, Sanja i ja smo jedno 6 meseci nakon tih naših prekinutih veza bili jako dobri drugari. Ne samo da smo delili sobu, krevet, već i nešto mnogo intimnije, a nije četkica za zube. Toliko intimni nismo nikad postali, i ne mislim da je takav nivo intime i poželjan.

6 meseci, Ivan je negirao da se zaljubio, 6 meseci,  je parao njeno srce, ko kad deca u školi stojeći pred tablom skrivajući pogled od namrgođenog nastavnika fizike, ali i od svih onih formula koje ne znaju, počnu da vuku konce iz svojih pantalona, pa posle završe sa rupom, a možda i sa batinama ako su pantalne bile nove, a nisu kupljene sa rupom. Mislim da su baš zato počeli da prave te pantalone s rupama, baš zbog tih što su zbog rupa dobijali po tamburi.

A, onda je došao 5. maj, ne bilo koje godine, već nama najznačajnije 2012.

Sanja je iz Kovilja, a mi smo tada bili cimeri u Somboru, gde smo studirali i gde smo se upoznali. 5. maja Balašević je odlučio da gradu Novom Sadu, svome gradu, pokloni jedan koncert na trgu. E, da je znao šta je još poklonio toga dana osim tog koncerta. 

Al’ evo sad ću mu reći.

Bio je to moj prvi i jedini koncert kom sam prisustvovao. 

Došli smo autobusom iz Kovilja, pa brat bratu, jedno 3 sata pre početka i smestili se na trg. Nismo pomagali onim tipovima u fluorescentnim prslucima da postave one rešetke, al’ mogli smo ‘ladno. 

Kad su stavili prvu rešetku pred binu, uhvatio sam se za nju, i nisam je puštao čak ni dok je lik iza mene laktom igrao bilijar sa mojim napaćenim bubrezima koji davno nisu bili tamo gde bi trebalo da idu. 

Ne mogu da kažem da se sećam svakog detalja s tog koncerta, al’ sećam se onih najbitnijih i najlepših. Sećam se kad je Đole došao na binu. Ne znam tačno koju je majicu tad imao, al’ znam da sam gledao u njegovom pravcu i mislio, želim da pamtim ovaj trenutak dok sam živ. I ako ikada budem oboleo od one bolesti sa nemačkim imenom, znam da će 5. maj biti poslednji dan kog ću da zaboravim, jer sam oko njega stavio posebnu ogradu, i mnogo onih velikih tipova u fluorescntnim prslucima. Ne dam! Moje!

Znate već kako to ide na Đoletovim koncertima, malo divana, malo muzike, pa opet. Malo se smeješ, malo plačeš, pa opet. Ja sam, brale moj, stojao u starkama, što je bila loša ideja, i piljio u Đoleta, nekad ga vidiš, nekad ti pogled zamućen, al’ nećeš ništa da propustiš. Hej, čak sam ponekad i pevao, al’ krišom, da čak ni Sanja ne vidi.

A onda je došla njena pesma. Provincijalka. E, moj, Đoliško, da nije bilo tog dana, i te pesme, ne bi sad bilo ni naše Nataše. A, šta ti više u životu treba?

Stojim ti ja tako, i slušam te dok pevaš Provincijalku, i reč po reč, stih po stih, tonem, sve dublje i dublje, i onda kao šamar, al’ onaj dobar, onaj što te probudi iz mrtvih, dođu mi ova dva stiha: 

O, da mi je da se još jednom zaljubim, 

opet bih uzeo kostim večnog dečaka

Krišom pogledam u Sanju, vidim i ona plače, i mislim – A, što ne bih, majku mu!?

I tad sam odlučio da priznam, ne njoj, već sebi, jer nekako mislim da je ona odavno znala, da je volim.

Njoj sam priznao nešto kasnije.

Kad smo završili faks, Sanja i ja smo živeli odvojeno; ja u Kuli, gde si bio jednom, kad sam ja bio jako mali da bih tamo išao, al’ znam da su moji bili, a posle ne znam da si svrać’o. Al’ dobro, neću ti zameriti, i ja već godinama ne svraćam, a ona u Kovilju, gde si vol’o da navraćaš, a ko ne bi?

Viđali smo se vikendima, ja sam radio neke bezvezne poslove, a ona je bila na masteru i radila u školi. 

Čekao sam je i smišljao kako da prodangubim, dok ona ne sedne na taj severac, a moji su znala da Sanja dolazi, jer bih ja dva, tri dana, pre nego što bi Sanja došla, slušao Balaševića i nikad nisu prigovarali da je muzika suviše glasna, što nije bio slučaj kad sam slušao neke druge.

Ne mogu ja ni da kažem da sam slušao neke druge. Mene kad pitaju koju muziku slušaš, ja kažem Balaševića. Kad postaviš lestvicu dobrog ukusa tako visoko, teško da ćeš bilo šta drugo slušati. Podseti, ponekad neko, da možda postoji i još neka muzika, al’ niko kao Đole, niko.

Na mom starom računaru postojao folder muzika, u tom folderu, folder Balašević i to je to. Ne lažem, pitaj Sanju, ona je nasledila taj računar. Na ovom nemam ni folder muzika, jer imam spotify, a tomo, fala bogu, ima tvojih pesama.

Zbog tebe volim ravnicu, i ono što mi nedostaje ovde, u zemlji lumpujućeg meseca jeste moja ravnica, jer, meni babo, od te zemlje više ne treba. 

Doći ću ja, kad-tad, jer dobro si rekao: “Samo jedna je varoš u koju se vraćaš.”

Bio sam ogorčen tim mestom. Ko nije? Da bih ja shvatio neke stvari, morao se desiti tvoj odlazak jer samo to je sklonilo sve one bitange sa ulica. Ovih dana, na ulice su, naterani morem suza, poput kišnih glista, izmileli svi oni s kojima bih ja voleo da delim te šorove, svi oni za koje nisam ni znao da postoje. Ako postoji išta dobro u tvom odlasku, eto to je, što smo se poznali, mi, bistrooki. Nadam se da ćemo sa tim nešto i uraditi.

Ipak tu sam gde sam i ostao sam duže nego što sam ikada mislio da ću ostati, al’ jebeš ga. Polako. Doći če i nas red da se vraćamo.

Onaj moj roman, kog ti nikad nisi čitao, al’ ne marim, protkan je tvojom muzikom, pa su tako u jednom dvorištu, kad se neki tamo tip rodio, posadili orah, i kad je taj tip umro, pao je i taj orah, jer su u tom dvorištu tad živeli neki drugi ljudi koji nisu drvo razumeli prvo.

Al’ zato, kad se moja Nataša rodila, jedan orah je sam niko, u ciči zimi, pod mrazom, jer ja nisam bio tamo da ga posadim.

I kad ljudi kažu da ih je moj roman rasplakao, tačno znam gde su plakali, tamo gde sam i ja, tamo gde su tvoje pesme, za mene, dobile neki drugi smisao, a verujem i za njih,  i siguran sam da ni oni ne bi toliko plakali, da ti nisi umešao svoje prste u taj roman.

Hvala ti Đole, za svaku reč, svaki stih, svaku divnu sliku, hvala ti i za hiljadu stvari koje ovde nisu stale.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa