Pisanje…

je nešto što najbolje radiš kad si sam. To ne znači samo da nema nikog oko tebe, već i da nemaš pristup internetu.

Pisanje je težak posao. Ako želimo da napišemo nešto što ima smisla i što će nekome biti od koristi moramo dobro da napregnemo um.

Poput naprezanja mišića u teretani, naprezanje uma ne može večno da traje. Moramo pisati u serijama i imati pauze između serija.

Samim tim pisanje se može doživeti kao trening u teretani.

Izdvojimo sat vremena koje ćemo utrošiti za slaganje reči, baš kao što u teretani slažemo tegove.

Posle svakog treninga nam je potreban odmor, a shodno tome posle svakog pisanja nam je potreban odmor.

Baš kao što kada se odmaramo u teretani ne bi trebalo da gledamo u telefon, tako ni dok pišemo ne bi trebalo da gledamo u telefon jer će u oba slučaja naše pauza potrajati duže nego što želimo i možemo da izgubimo pumpu.

Kada izgubimo pumpu možemo slobodno da privedemo treningn, ali i pisanje kraju.

Vremenom postajemo jači u teretani, ali i u pisanju.

Za napredak u oba je potreban dobar san.

Jedno je vežba za um, drugo je vežba za telo i veoma dobro idu jedno uz drugo.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa