Uradi nešto na šta ćeš biti ponosan

Mi, koji imamo potrebu da stvaramo i da to delimo sa drugima na raznim internet platformama, jednom kada počnemo to da radimo uglavnom se isuviše usredsredimo na brojeve.

Koliko imam pratilaca? Koliko imam lajkova? Koliko je ljudi videlo, pročitalo, čulo ovo što sam stvorio?

I na kraju, naš rad počne da se svodi na – Kako da povećam brojeve? Kako da imam X pratilaca, lakova, šerova?

S takvim pitanjem u glavi, plodovi našeg rada će da ispaštaju, jer drugi nas uglavnom ne prate zbog SEO-a, thumbnail-a, naslova, click bait-a, već zbog nečeg neopipljivog što se nalazi unutar onoga što smo stvorili, zbog emocije koju naš rad izaziva.

Kada smo usresređeni na brojeve, želimo da izbacimo što više sadržaja, što češće, i da gledamo kako naši brojevi rastu.

Međutim, kvalitet i kvantitet često ne idu zajedno i samim tim i brojevi ispaštaju.

I kada objavljujemo po određenom rasporedu, da bismo ispoštovali rokove koje smo sami sebi zadali ili koje nam je neko drugi zadao, skloni smo da otaljamo posao, jer došlo je vreme da nešto objavimo, i moramo da imamo nešto što ćemo objaviti.

Rokovi mogu biti koristi da nam održe momentum, da nas guraju napred, ali ako ne damo sve od sebe, svaki put kada budemo stvarali, i ako ne budemo fokusirani na proces stvaranja, već samo na brojeve, naš rad će često biti ispod proseka.

Normalno je da postoji rad koji ispodprosečan. Zato postoji prosek, jer je nešto bolje i nešto lošije, ali bez usresređenosti na sam proces i bez uživanja u procesu nema ni natprosečnog rada.

Zato, umesto da nam cilj budu brojevi, dok stvaramo, na umu bi trebalo da imamo samo jedno – Kakav problem će rešiti ovo što stvaram?

Ako ne rešava nikakav problem, verovatno nije vredno stvaranja, osim ako to radimo iz hobija, iz ličnog zadovoljstva; onda je u redu.

Ali, ako stvaramo da bi to drugi videli i da bi imali neku korist od toga, onda naše stvaralaštvo mora da rešava neki problem. Ako će naša pesma učiniti nekog manje usamljenim, ako će naš blog motivisati nekog, ako će naš film podstaći nekog na razmišljanje ili akciju, onda smo rešili problem i onda možemo da budemo ponosni na naš rad.

Nemojmo otaljavati nešto samo zato što smo pročitali u nekom priručniku da će nam ove boje, ova slika, i ovaj font doneti više lajkova na instagramu.

Nemojmo raditi po nekoj šemi koje su drugi smislili za nas; u prvom pasusu mi treba ekspozicija, u drugom uvodim problem, u trećem, četvrtom, petom, pokušavam da rešim problem, ali mi baš ne uspeva, pa tenzija raste, u šestom sam mislio da sam rešio problem, ali sam dotakao dno, i kad sam mislio da nema više nade, nešto se dogodilo i konačno sam rešio problem sa početka priče, ali na način na koji se uopšte nisam nadao da ću ga rešiti.

Struktura od tri čina koju sam maločas opisao ima svoje mesto u pisanju, u filmu u svemu, ali o njoj ne mislimo dok stvaramo. O njoj mislimo na kraju, kada ne znamo zašto naša priča ne radi, kada udaramo glavom o zid i kada smo gotovo spremni da nikada ne pokažemo naš rad javnosti. Onda sednemo i pogledamo strukturu.

Brojevi mogu da nam govore mnogo, ali ne dok stvaramo, već da bismo videli šta ljudima treba, kakve probleme možemo da im rešimo.

I na kraju, kada smo spremni da odapnemo naš rad u etar, moramo biti ponosni na njega, jer u suprotnom, znači da nešto nismo uradili kako je trebalo.

Ako smo ponosni na ono što smo uradili, brojevi će doći sami, ali tada čak nećemo i mariti mnogo za njih.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa