Ne zato što je lako

Kada odlučujemo da pokrenemo novi projekat, da krenemo karijeru, da radimo bilo šta, razlog zašto bi nešto trebalo da radimo nije zato što je lako, već zato što je teško.

Kada radimo nešto što je lako, to često nema nikakvu vrednost jer svako može da uradi nešto što je lako.

Svako može da ispeče jaja, i zato kada idemo u restoran, nikada nećemo naručiti kajganu ili jaje na oko, već ćemo pojesti nešto što sami nikada nećemo umeti da spremimo jer ne želimo da utrošimo vreme i energiju neophodne da bismo naučili da skuvamo nešto kompleksnije od kajgane. Postoje ljudi koji su to uradili umesto nas i spremni smo da ih platimo da nam nešto skuvaju.

Platimo kartu da bismo videli mađioničarsku predstavu ne zato što je lako izvesti trik, nego zato što je teško. Očekujemo da vidimo nešto što do tada nismo videli. Nikada nećemo platiti kartu za mađioničara koji izvodi trikove koje šestogodišnjak može da izvede na rođendanskoj predstavi i da impresionira odrasle.

Iz istog razloga ne opravljamo sopstvene zube i ne vršimo operaciju kolena na vlastitoj nozi. Postoji neko ko je uložio mnogo vremena i truda da nauči kako se to radi i onda idemo kod njih i uvek ćemo birati najboljeg zubara i najboljeg hirurga. Niko ne želi da ide kod prosečnog ili ne baš najboljeg zubara. Dajte mi najboljeg koji će bezbolno popraviti moj zub i za kog znam da će njegova popravka dugo da traje! Ili, dajte mi najboljeg hirurga koji može da mi garantuje da neću umreti na operacionom stolu.

S druge strane, kada želimo da ostvarimo dodatni priliv novca, uvek idemo suprotnom logikom. Kako da uložim što manje rada i truda, a da zaradim što više? Kako da lako i brzo nešto napravim i da svi to žele?

Tako nešto ne postoji, a čak iako se nekom desi da im takav projekat uspe, to neće trajati dugo, jer će drugi shvatiti i počeće da ih kopiraju, a kada mnogo ljudi deli jedan isti kolač onda se niko od toga ne najede.

Klasičan primer za to je fotografija.

Kada je u svakom gradu postojalo po 3 foto aparata, fotografi su išli su od škole do škole i fotografisali odeljenja, pa su se učenici fotografisali pojedinačno, i to je dan kada su naši roditelji želeli da imamo što manje prijatelja jer je to značilo manje para za fotografiju.

Ko je tada imao fotoaparat i ko je umeo da ga koristi radio je nešto što je bilo teško, ali se vremenom promenilo. Danas to može svako da uradi. Sve što mu je potrebno je telefon, kog verovatno već poseduje, i za vrlo malo novca može da kupi štampač u boji i foto papir.

Zato danas, ako želimo da budemo fotografi, moramo da imamo opremu koja nije dostupna svima, moramo da umemo da baratamo tom opremom na nivou koji nije dostupan svima i moramo da stvaramo fotografije u koje je uloženo mnogo više truda i misli od ređanja dece po visini u tri reda i pritiskanja okidača na fotoaparatu.

Ipak trebalo bi imati na umu da nije dovoljno raditi nešto samo zato što je teško, naš rad, da bi bio isplativ, mora da doprinosi tuđim životima. Mora da rešava neki problem.

Kuvar nam pruža gurmanski užitak; mađioničar nas navodi da preispitamo našu percepciju, jer ako ne vidimo njegov trik, pitamo se šta još to ne vidimo; zubar nam uklanja neprijatan bol, hirurg može da nam produži život; fotograf učini da neke stvari nikada ne zaboravimo.

Kada stvaramo nešto, moramo da se zapitamo šta to ljudi žele i nije im lako dostupno, i šta to možemo da uradimo umesto njih, koji problem možemo da rešimo na taj način da će biti voljni da nas plate?

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa