Dva pravila za korišćenje telefona.

U doba informacija, gde su nam iste uvek pri ruci, gde nam uvek mogu pružiti zabavu, utehu, znanje, spas… šta god, koliko često imamo prilike da budemo sami sa sobom?

Jedan komičar čijeg imena sada ne mogu da se setim je rekao: „Postoje dva tipa ljudi, oni koji nakon što se probude, pre nego što odu da pišaju, provere notifikacije na svom telefonu, i oni koji to rade dok pišaju.“

Koliko god to delovalo suludo, smešno je zato što je istinito. Zavisni smo od naših telefona i na njima provedemo više vremena nego što bi trebalo i nego što bismo hteli. Svaku slobodnu priliku koji imamo u toku dana, dok čekamo zeleno svetlo, dok stojimo negde u redu, dok smo na wc šolji, dok kuvamo, dok se tuširamo, dok… radimo šta god.. ili slušamo ili gledamo ili čitamo nešto sa ekrana naših telefona ili pišemo/govorimo u telefon.

Dobro, ne znam za vas, ali u mom slučaju je tako.

I dok tako gledam u njega, i iznova proveravam sve svoje aplikacije, stalno se nadam da će se nešto novo, zanimljivo dogoditi, nešto što sam oduvek čekao, nešto što će mi promeniti dan i ako to baš i uvek imam osećaj da ću žestoko zažaliti ako to budem propustio.

Telefon je fantastičan uređaj. Toliko može da nam olakša život. Ja sam četiri godine u Kini, ne govorim jezik, ali se nikada nisam izgubio, uvek mogu da se oslonim na telefon da će prevesti ono što želim da kažem nekome ko me ne razume i koga ja ne razumem, uvek mogu da platim telefonom, da poručim taksi, da pročitam mejl, da odgovorim na njega, milion nekih stvari koje papir i olovka ne mogu da učine.

Ali, imam osećaj da provodim mnogo više vremena piljeći u ekran tog telefona nego što bih hteo. Samo danas sam proveo 4 sata gledajući u ekran telefona. 1 sata na jutjubu, 30 minuta na instagramu, 30 minuta na aplikaciju za teretanu…

Nekada se desi da provedem i više i kada pomislim da sam to vreme mogao da utrošim na nešto znatno korisnije, pitam se šta bi bilo kada bih svakog dana proveo 4 sata stičući novu veštinu? Koliko bih bio dobar u nečemu da sam na tome radio 4 sata?

Suludo je razmišljajući o tako nečemu. Nije isto potrošiti 4 sata na zabavu i 4 sata na neki rad koji zahteva duboku koncentraciju. Ovo drugo je mnogo teže, ali mislim da se može utrenirati.

Hajde da ne provodim 4 sata stičući novu veštinu. Neka to bude 1 sat. I dalje mislim da bih za 3 godine dogurao daleko u toj veštini, koja god da je.

Drugo što nam telefon oduzima, što je možda i ključno jeste prilika da budemo sami sa sobom. Nije da baš nikad nemam priliku da budem sam sa sobom. Ovaj blog je donekle moj način da budem sa sa sobom i sa svojim mislima. Volim da ih zapišem ovde, da ih sredim, da ih nekako složim u mozaik. Možda im se više nikada neću vraćati, ali kada dođe povoljan i potreban trenutak da ih dozovem, uvek mi je lako da se osvrnem i da kažem – a, o tome sam već pisao… tamo i tamo.

Ne znam za vas, ali ja mnogo bolje pamtim stvari koje zapišem. Vrlo dobro pamtim i stvari koje čujem, posebno ako me interesuju. Tako sam završio sve svoje škole. Slušajući predavanja. Voleo bih da sam više zapisivao. Bilo bi mi lakše.

Ali, suludo je gledati unazad i žaliti za onim što nismo uradili. Bolje je osvrnuti se na budućnost ili još bolje na sadašnjost i gledati šta mogu da uradim sada, kako bih u budućnosti izbegao da se kajem zbog svojih sadašnjih postupaka.

Mislim da niko nikada neće biti ponosan na vreme koje je protraćio na telefonu. Drugo je ako na telefonu radimo nešto korisno, ali budimo realni – većinu tog vremena na telefonu protraćimo.

Biti sam sa sobom znači razmišljati, sumirati utiske, donositi zaključke, raščlanjivati celine na manje delove i opet ih sastavljati, ali kad god se nečeg setimo, uvek imamo izgovor da odgovor pronađemo na internetu, da čujemo šta drugi kažu o tome ili šta drugi misle o onome što smo rekli, ako smo se odlučili da to podelimo kao što ja to činim ovim blogom i našim jutjub kanalom.

Sve je tako blizu, udaljeno svega jedan dodir, jedan pogled, i sve je zabavnije i prijatnije od teškog mozganja ili od tišine.

Danas sam u teretani zapazio jednu gospođu, rekao bih, koja je sve vreme vežbajući gledala neku sapunicu na svom telefonu. Koju god vežbu da je radila namestila je svoj telefon tako da može da vidi ekran.

Do koje mere odlazi naša zavisnost kada čak i na jednom takvom mestu, gde smo došli da se posvetimo svom telu, da bolje upoznamo svoje telo, da ga umorimo, ojačamo, zategnemo, ne možemo bez gledanja u ekran.

Kakvo je to vežbanje dok gledamo seriju? Da li smo koncentrisani na vežbanje ili na seriju ili ni na jedno ni na drugo? Poput ljudi koji hodaju u snu mi hodamo ulicom piljeći u telefone. Još gore je kada vozimo automobil i to radimo.

Čak i kada nećemo da gledamo u naš telefon on je tu da nas podseti da bi možda trebalo da ga proverimo. Čujemo zvonce, vidimo broj u crvenom krugu i otvaramo aplikaciju i tonemo duboku u zečju rupu, poput Alise i jednako nam je teško da izađemo iz tog magičnog sveta baš kao što je i njoj bilo.

Kada stavim telefon na „avionski režim“ stalno strepim da možda neko pokušava da me dobije, a ne može. Pa šta i ako ne može!? Ja sam, eto, baš sada, odličio da budem nedostupan za ceo svet!

Da, da šta ako se dogodilo nešto hitno!?

A šta ako nije? Ako je nešto hitno, i ako to stvarno mora da dođe do nas, doći će na ma koji način, pre ili kasnije. Čak i ako je hitno, ne moramo odmah da reagujemo. Ili, ostavimo mogućnosti onima kojima želimo da budemo dostupni u hitnim slučajevima da nas uvek pozovu. Dajmo tu mogućnost članovima porodice i najbližim prijateljima. Svi drugi mogu da čekaju.

Problem je što nam i članovi porodice šalju stvari koje nisu hitne, ali nam oduzimaju pažnju, poput nekog zanimljivog video snimka ili fotografije. Ne samo da nam oduzimaju pažnju i vreme, već žestoko ometaju naš rad, pod uslovom da radimo nešto.

Ne kažem da ne bi nikada trebalo da pogledamo video ili sliku koje nam drugi šalju, ali bi za to trebalo odrediti mesto i vreme.

I za kraj ovog izliva mojih nesređenih misli, da ne bude samo da kritikujem, a ništa ne menjam ono što planiram da uradim u budućnosti je sledeće.

  • Prvih sat vremena u toku dana i poslednjih sat vremena neću da gledam u telefon.
  • Kada budem radio i kada budem provodio vreme sa drugim ljudima, telefon ide na „avionski režim“.

Ova dva pravila su sasvim dovoljna da drastično smanje vreme koje provodim gledajući u ekran i da drastično povećaju kvalitet vremena koje provodim sam sa sobom i sa drugim ljudima, ali da i drastično poboljšaju vreme koje provodim na telefonu.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa