Školska lektira

Nakon deset godina sam ponovo uzeo da čitam Braću Karamazove. Ne mogu sada tačno da se setim da li je ova knjiga bila u školskoj lektiri, jer nisam čitao školske lektire, ali definitivno znam da je Zločin i kazna deo školske lektire; nju sam takođe pročitao dva puta nakon srednje škole, iako u srednjoj školi nisam.

Čitam te Karamazove i zapažam da se ne sećam ničega. Jedina scena u knjizi koje se sećam jeste dečačko kamenovanje nesretnog Aljoše, ali sam čak i za tu scenu bio ubeđen da sam pročitao u nekoj drugoj knjizi. Dakle, ne sećam se knjige uopšte, što za mene nije ništa čudno.

Pitam se, kome je palo na pamet da se Dostojevski čita u srednjoj školi?

Dve, gore pomenute, knjige Dostojevskog se sa razlogom smatraju klasicima. One su bezvremenske, duboke, filozofske, i bave se arhetipskim ljudskim pitanjima. I da, svi bi trebalo da ih pročitamo, ne jednom, ne dva puta, nego koliko god možemo puta, ali da li bi zaista trebalo da ih čitamo u srednjoj školi kada je sve što nas interesuje usko vezano za naš hormonski razvoj?

Koliko jedan srednjoškolac može da razume sve one dileme koje možemo sresti kod Karamazovih?

Verovatno grešim što polazim od sebe i što pretpostavljam da zbog toga što se ja nisam bavio tim pitanjima pre svoje tridesete godine da niko drugi nije, ali kada pogledam svoje učenike danas, i kada čujem šta govore i kako razmišljaju, nekako mislim da ni oni nisu baš najzreliji za Karamazove ili Zločin i kaznu.

Ko god da je sastavljao školski program znao je da su te knjige od velike važnosti, ali za koje životno doba?

Bivajući primorani da čitamo knjige koje ne razumemo i s kojima nemamo mnogo dodirnih tačaka dovodi samo do toga da zamrzimo čitanje. Takav je bio slučaj sa mnom i sa hiljadama drugih srednjoškolaca, ali i sa decom iz osnovne škole.

Nisam hteo da čitam zato što sam mislio da su sve knjige dosadne i da nijednu knjigu nikada neću razumeti, a knjige nisam razumeo jer nisu bile za mene, u tom dobu i na tom stepenu intelektualnog razvoja. Nismo svi svemu dorasli, posebno kad smo deca.

I, zašto onda primoravati decu da čitaju knjige kojima nisu dorasli? Zašto ne prevoditi i preporučivati literaturu koja se na engleskom naziva – „Young Adult“ (omladina), i tako nešto preporučivati deci u srednjim školama?

Ali, te knjige nemaju vrednost klasika, rekli bi neki.

Dobro, neke imaju, neke nemaju, ali kakvu vrednost imaju nepročitane knjige, knjige koje su pročitane na silu i knjige koje nismo razumeli?

Nikakvu.

Ne znam koliko se buntovnih srednjoškolaca ikada vratilo čitanju, ali ja sam jedan od njih i zaista sam našao radost u čitanju, kako fikcije, kako klasika, kako popularne literature, biografija, popularne psihologije, ličnog razvoja…

I nije svaka knjiga za mene, i te knjige počnem i ako shvatim da nisu za mene, nikada ih ne završim. To ne znači da knjiga nije dobra, već da nije za mene. Možda će nekada biti za mene, ali u to doba kada shvatam da nije, onda stvarno nije.

Knjige su kao vremeplovi koje na detaljan način predstavljaju život u na drugim vremenskim i prostornim meridijanima i pružaju nam dragoceno iskustvo jer mozak ne razlikuje ono što se stvarno događa od onoga što se manifestuje u našoj uobrazilji, a knjige upravo primoravaju naš um da stvara slike koje ćemo mi doživeti kao lične.

Zašto onda primoravati decu da čitaju nešto što ne samo da im neće uspešno stvoriti slike, već ih odbiti od ovog vrednog prosvetiteljskog alata?

Pustimo decu da čitaju ono što im je primereno i blisko srcu.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa