Namćor

Ja sam jedan od onih tipova pored kog će ostati prazno mesto u autobusu, sve dok se neki debeli ne progura između onih petoro što stoje jer nijedan od njih nije hteo da sedne pored mene, a debelog bole noge pa će sesti po svaku cenu.

Ovi drugi će ga gledati i misliti – bolje da stojim nego da sedim pored ovoga.

Ja sam jedan od onih tipova s kojima vam je neprijatno da ostanete nasamo jer rizikujete da neko vreme provedete u tišini i neće uvek biti sigurni šta ja tačno mislim o vama, ili o onome što ste rekli, prosto jer su moje crte lica uvek iste, a retko šta me nasmeje. Ne mogu da kažem da nemam smisla za humor, ali je vrlo jednosmeran i usmeren ka ironiji.

U školi sam bio jedno od one dece kog su poslednjeg birali u tim, iako je bilo onih koji su fudbal igrali mnogo lošije od mene, i bio sam jedan od onih koji bi u školama u prirodi završili u mešovitoj sobi; to je ona jedna soba u kojoj smo se našli svi mi nesvrstani i namrgođeni.

Pravo da vam kažem, i znam i ne znam zašto je tako.

Već sam govorio o svom negativnom obrascu, tj. o svom talentu da iz svega izvučem nešto negativno, i verovatno je to jedan od razloga zašto sam uvek omiljen u društvu.

S druge strane, tu je moj narogušen pogled, debele obrve, prilično svetle oči, i priličan broj tetovaža i čitava ta slika ne uliva baš mnogo poverenja. Ali, nije problem samo u slici. Čak je i ovaj blog, koji ne pruža mnogo mojih facialnih karakteristika rezervisan samo za mali broj ljudi koji mogu da me tolerišu.

Nije da me to nešto puno pogađa, ali ponekad ume; ponekad ume da me pogodi do te mere da ne mogu spavam. Te nesanice su u poslednje vreme postala neka regularna praksa. Ne verujem da imaju mnogo meseca sa mesečevim menama, ali sa nečim imaju veze, samo što ne znam šta je to nešto. Verovatno stres i kortizol koji se luči kad sam pod stresom.

Kada dobijem neki negativan komentar na jutjubu, to me i ne pogađa me u velikoj meri, iako ume da me pogodi. Više me pogodi kada saznam da neko ko me poznaje duže vreme ima neko loše mišljenje o meni ili me se štaviše plaši.

Znam, ja umem da budem veoma zastrašujuć jer kada sam fokusiran na posao u stanju sam da ne progovaram satima, pa i danima, i sve što me odvlači od posla gledam kao prepreku koje bih što pre da se otarasim, pa tako u trenucima mog apsolutnog fokusa interakcija sa drugim ljudima nije baš najidealnija. Uglavnom te druge ljude koji pokušavaju nešto da mi kažu otresem sa sebe kao što pseto otrese buve, neretko i zarežim.

Intelektualizacija svega i pokušavanje da iznađem mehanizam za svaku pojavu koja se negde događa je još jedna odbojna osobina koju imam. Ne umem da slušam, a da ne pokušam da ponudim neko racionalno objašnjenje. Ljudi najčešće ne žele da čuju racionalno objašnjenje. Sve što im treba je da ih neko sasluša, a ne da im da svoju hipotezu koja bi mogla da objasni ono što im se dogodilo.

Ako ne računamo ove marketinške pozive, i uterivače dugova, mene niko ne zove na telefon, a čak i kada im nešto treba pošalju mi poruku. A, i ja sam prestao bilo koga da zovem.

Sanja mi često govori da sam nepristupačan i da jedino kada sam sa njom mogu da budem ono što stvarno jesam, šta god da to jesam. Ne znam šta bih rekao na to. Verovatno je u pravu.

Možda sam nepristupačan, ali još nešto što se meni čini da može da odbija ljude je to što ću svakog momenta biti iskren, a iskrenost često može biti brutalna i ne želi svako baš da čuje istinu. Ljudi često žele da čuju ono u šta sami veruju i očekuju od nas da im to potvrdimo. Jok, ja to nikad ne radim. Ako za nešto mislim da je sranje, uglavnom ću tako i da kažem.

U ovoj školi radim skoro pune dve godine. Što je radno mesto na kom sam najduže izdržao i na kom su me najduže izdržali. Jedna koleginica je nedavno dala otkaz i navela je dva razloga zašto odlazi. Jedan sam bio ja. Eto ti ga sad.

I sad, pošto je veoma teško naći nastavnika ovih dana i u ovom gradu i za te pare za koje lokalni nastavnici rade, šefica je odlučila da mene prebaci u drugu školu, u kojoj sam već bio radio i po pravilu nisam bio omiljeni liki i u kojoj Sanja trenutno radi, a Sanju će da zaposli u ovoj u kojoj ja radim.

Pa, dobro. Prijaće mi promena. Nerviraju me raspuštena deca. Deca su nevaspitana svugde. Ali umeju da budu koliko-toliko ok dok se ne naviknu na nastavnika. U suštini, dobio sam otkaz jer me prebacuju na part-time, i da imaju da me zamene, rado bi me zamenili.

Tako je kako je i nije ovo prvi put da dobijem otkaz zbog svog mentaliteta namćorastog, i da me šetaju gore dole u nadi da ću se negde tamo malo bolje uklopiti. Jok, znam da neću. Nikad se ja nisam nigde uklapao.

Ja sam vam tipičan primer asocijalne osobe. Čovek da bi bio primljen u društvo mora da pokaže minimum interesovanja za druge ljude. Moje interesovanje za druge ljude je često nula i mislim da je to najveći problem i najveći razlog zašto me ljudi ne trpe.

Nije da sam ja nezainteresovan da slušam o tuđim problemima i o tuđim uspesima, već u 99% slučajeva iz mog ugla ti tuđi problemi ili tuđi uspesi deluju trivijalno, i kad se to ukombinuje sa mojom brutalnom iskrenošću, onda to dovodi do toga do čega već dovodi, da me niko ne želi u svom društvu.

Razumem ja da je i vama, koji ovo čitate, ovaj moj problem trivijalan, jer svako ko poseduje iole normalnu socijalnu i emocionalnu inteligenciju ovo moje je izaziva reakciju – bože sačuvaj, o čemu ovaj priča.

Ako budem nastavio u tom maniru, rizikujem da jednog dana završim kao jedan od onih koji ne samo da razgovaraju sami sa sobom na ulici, već i mlati rukama dok to radi. Njima već nema pomoći. Nisam ja baš daleko od toga, ja sve to radim na ovom blogu.

Čovek je socijalno biće, a kada nemate socijalne veštine, kao što ih ja nemam, onda ste socijalno izolovani, kao što sam ja socijalno izolovan. Dobar sam ako mogu za nekog nešto da učinim, a posle, kada vam moja usluga ne treba, prepustićete me onima kojima ću biti od koristi. Dobro, bar neka vajda od mene.

Potpuno je ludački s moje strane što sam odlučio da se bavim javnim poslom, ja koji ne mogu da bude omiljeni lik u svojoj sobi, zašto bi bio omiljeni lik na nekom internetu gde možete naći mnogo prijatnije tipove od mene.

Al’ trudim se da ne marim baš mnogo zbog toga. Znam, ima vas koji svakodnevno ovo čitate. Nema vas mnogo, ali vas ima. Ne znam zašto to radite, ali mi je drago da pronalazite neku vrednost u ovome što čitate, jer ne vidim zašto biste inače čitali.

Ja volim da pišem, to ste valjda do sada mogli da zaključite i tu veštinu sam razvio, pretpostavljam, u nedostatku drugih sredstava komunikacije, poput govora na primer. Nastaviću da pišem i kada niko ne bude čitao ovo jer možda nekome, sličnom meni, nekada bude od koristi, ako nikako drukčiji, ono bar da shvati da nije sam.

Teško je biti sam u gomili ljudi, ali se vremenom čovek i na to navikne. Šta ćeš.

Pogrešio sam. Trebalo je da se bavim brojevima. Nekada sam imao talenta za brojeve. Brojevi ne mare mnog za emocije, a ja sam odabrao ovo gde emocije igraju glavnu ulogu. Potpuni promašaj.

Mislim da je sada kasno da se vratim brojevima. Brojevi vam najbolje idu kada vam je mozak mlad i fleksibilan. Moj sad već kreće nizbrdo, a toliko još brojeva moram da naučim da ne znam da li bih stigao nešto značajno da naučim. Jebeš ga sad. Sedi gde jesi.

Probao sam, nije da nisam, da se više smejem, da se interesujem za druge, da slušam, da pitam, i onda me sve to umori, do te mere da se ne osećam dobro. Nije da se sada bog zna kako dobro osećam, al’ daj šta daš.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa