Kako je tamo?

Nije mnogo stranaca ostalo u Rianu.

Dva puta sam išao ove godine u imigracionu službu, jednom da bi Sanja produžila pasoš, a drugi put smo ja i Nataša to radili i oba puta je zgrada bila potpuno prazna, bili smo jedini koji predajemo papire i oba puta su nam se obradovali kao da su videli stare prijatelje; one koje viđate jedanput godišnje i uvek im se obradujete i pitate se zašto se ne viđate češće.

Jedna od prvih stvari koje sam uočio došavši u Kinu jeste da su belci ovde velika aktrakcija. Nešto poput belog medveda. Namerno neću da kažem stranci jer ljudi tamnije puti nisu uvek dobrodošli u Kini.

Ali sada, od kada nas nije mnogo ostalo, čini mi se da smo još belji nego što smo bili i da još više upadamo u oči.

Juče smo nakon dugo vremena odlučili da jedemo u restoranu. Ove godine smo, čini mi se, svega jedanput tamo jeli.

Na vratima nas je dočekala, hostesa i pokazala slobodan sto. Skenirao sam QR kod na stolu i na telefonu otvorio meni restorana. Odabrali smo prženu rižu, taro, neku svinjetinu u slatkom sosu, još jednu svinjetinu sa ukusom ribe (tako bi se to jelo moglo prevesti, doslovno) i to su 4 jela koja smo već bili probali ranije i za koja znamo da volimo i dodali smo još jedno, pržene, punjene hlepčiće, jer uvek volimo da probamo nešto što do sad nismo jeli, a to bar nije teško naći. Ti hlepčići se uglavnom spremaju na pari, ali ovi su bili i prženi u ulju.

Potvrdio sam našu porudžbinu na telefonu i za manje od minuta stigao nam je račun sa spiskom svega što smo naručili.

Konobar je donosio jedno po jedno jelo i stavljao na sto, križajući na računu ono što je već doneo.

Kad god smo u bilo kom restoranu uvek se stvori graja oko nas, što zbog gostiju koji bi hteli da nas slikaju ili da nas pitaju nešto, štozbog osoblja restorana koje bi htelo da učini isto. Najkraće rečeno, kad nas vide, ljudi počnu da se ponašaju kao da je u pitanju poseta kakve kraljevske porodice.

Ne govorim mnogo kineskog, nešto više razumem, ali i to je pod velikim znakom pitanja.

Jedan od konobara, koji je služio na drugom kraju restorana, prišao je našem stolu, vidno uzbuđen, pitao me prvo na engleskom, a potom i na kineskom, da li govorim njihov jezik. Odgovorio sam mu na oba, da ne govorim, što ga je zbunilo, pa me je pitao još jedanput, za svaki slučaj.

Zatim je izvadio svoj telefon, mislio sam da želi da kaže nešto u njega, pa da mi uređaj prevede. Tako često rušimo jezičke barijere ovde. Ne, hteo je da me doda u kontakte na svom wechat profilu. Pristao sam.

Dok je pokušavao da seknira moj QR kod ruke su mu drhtale kao kod usplahirene devojčice. Bio je zbunjen poput mene kada sam zaustavio Marčela na beogradskom sajmu knjiga kako bih mu poklonio svoj roman. S tim što sam ja odrastao uz Marčelovu muziku i knjige, i on, iako svega 3 godine stariji od mene, imao je veliki uticaj na moje odrastanje, a šta sam ja bio ovom dečku, ne znam stvarno.

Nekoliko puta se zahvalio što sam ga dodao u prijatelje na toj aplikaciji. Dolazio je još nekiliko puta da me nešto pita, a sa sobom je dovodio i svoje druge kolege, a jedna od njih je znala i ponešto engleskog pa je prevodila. Ja sam, onoliko koliko sam umeo, pokušavao da odgovaram na kineskom, posebno ako bih razumeo pitanje.

Kad me tako neko doda na wechat-u, uglavnom moram uz njihovo ime dopišem lokaciju na kojoj su me dodali, jer posle zaboravim ko su ti ljudi. Tako sam uz njegova tri karaktera dodao „Small Reunion“, jer je to ime restorana. Retko kad mi i pišu ti što me tako dodaju. Uglavnom prvog dana, postave mi nekoliko pitanja na koja se trudim da uredno odgovorim i više se nikada ne čujemo. A, i očemu imamo divaniti?

Ovaj deran, čije ime ne znam ni da vam ponovim, baš kao što ni on nije znao moje, me je pitao: „Kako je tamo kod vas?“ Nikada nije bio van Kine, pa bi želeo da mu ja predstavim inostranstvo.

Pravo da vam kažem, nikad nisam razmišljao iz njihovog ugla. Kad god bih pominjao Kinu uvek bih isticao sve ono što je meni bilo čudno ili strano, a nikad mi nije palo na pamet da pišem o tome šta bi sve njima bilo strano kod nas.

E, moj ti, kako ja tebi da objasnim da kad kod nas uđeš u restoran, ne samo da te ne dočeka niko, već često moraš da sediš pola sata pre nego što te bilo ko i primeti.

Nema wechat-a, nema QR kodova, nego staviš dva prsta u usta i zvizneš konobara, pa posle moliš boga da on tebe nečim ne zvizne jer si bio nestrpljiv.

Mi ne delimo hranu, osim ako ne dobijemo ono što drugi ne vole ili ne mogu da pojedu. Svako naruči za sebe i jede iz svog tanjira. Nije kao u Kini, gde se sve porudžbine stave na sredinu stola, i svako presipa u svoje činije i tanjire.

Mi koristimo viljušku, kašiku i nož. Većina bi ih tamo ostala gladna kad bi dobili štapiće.

Mi pijemo hladnu vodu, a kao lek ne koristimo toplu vodu, već rakiju; što mu dođe kao neka vrsta vode koja gori.

Mi supu jedemo pre glavnog obroka i ne srčemo je iz činije već je jedemo kašikom.

Odvajamo meso od kostiju i ne srčemo koštanu srž, a o srkanju puževa da ne pričam.

Kod nas lebac slan i nikako drukčije.

To što mi mislimo da je ljuta hrana, to vi deci dajete, a vaša ljuta hrana… trebalo mi je nekoliko meseci da se naviknem ta tu ljutinu, jer od začina najviše volim so i malo bibera.

To je malo što se tiče hrane, a o drugim stvarima da ti i ne govorim.

Kad bi neko ostavio svoj motocikl parkiran na sred pešačkog prelaza, isti bi vrlo brzo završio u jarku. A, ako bi parkirao auto ispred nečijeg ulaza, morao bi sutradan da ga farbaš i da kupuješ nove retrovizore.

Manje nas je na ulici. Ono što je za vas gradić, poput ovog Riana, koji ima 2 milona stanovnika, to je za nas metropola; glavni grad.

Mi, ne samo da smemo da govorimo loše o našem predsedniku, već nam je to omiljena zanimacija; opravdano, doduše.

Ne slušamo nikog, a najmanje mamu i tatu i briga nas šta će oni reći kada dođe i na nas red da biramo bračnog partnera.

Ne idemo na karaoke, već nama drugi sviraju i pevaju kad izađemo.

Ne bacamo petarde u pet ujutro kada nam se rodi sin, mi za te stvari imamo vatreno oružje; neopravdano, doduše.

Dozvoljeno nam je da imamo dece koliko hoćemo, al’ često nećemo, pa nas svakim danom ima sve manje.

Druže moj, mogao bih ja ovako do stura, al’ ti to ništa ne bi razumeo, baš kao što ni ja nisam razumeo sve ovo dok nisam ovde došao.

Objasniti nekom različutu kulturu je kao objasniti nekom novu boju. I džaba ti. Sve što mogu da ti kažem je da su neke stvari iste, a neke su različite i mnogo je više onih istih, ali te što su različite čine život potpuno drugačijim.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa