Omot

Kada nas poslodavac tretira kao robu koju će da proda potencijalnim kupcima, onda mu je veoma bitno kako je ta roba upakovana; bitno je da li smo obrijani, da li smo uredno podšišani, da li imamo tetovaže, i ako naš poslodavac neki naš detalj smatra neprivlačnim, insistiraće da ga promenimo, uklonimo, ili sakrijemo.

Omot je bitan, jer omot je ono što privlači pažnju kupca u moru sličnih proizvoda, i tek kada omot privuče pažnju, potencijalni kupac će poželeti da zna šta se tačno nalazi unutra.

Ali, omot sam po sebi nije presudan faktor u kupčevoj odluci da li će nešto kupiti ili neće. On će tu odluku nalazi na osnovu onoga što je ispod omota.

Kada kupac unapred zna šta se nalazi ispod omota, onda omot čak i nije mnogo bitan. Apple može da pakuje svoje telefone u crne, najlon kese, ali će ga ljudi kojima je stalo do toga da poseduju iPhone i dalje kupovati iPhone, bilo da taj telefon kupuju kao statusni simbol ili zbog onoga što taj telefon pruža.

Iako iPhone neće mnogo mariti da li je upakovan u kesu ili nije, čoveka, kog neko prodaje, će i te kako biti briga da li je sam odlučio kako će da izgleda ili je to neko drugi učinio umesto njega.

Svoju prvu tetovažu sam uradio nešto pre nego što ću upisati fakultet, a ubrzo sam uradio i drugu.

Tetovaže sam hteo da imam još kad sam bio dete jer je prva tetovaža koju sam ikada video bila na ruci mog dede kog sam mnogo voleo i koji je mene mnogo voleo. Tetovaža je za mene nešto što samo meni dobri i dragi ljudi imaju.

Neko drugi, ko je tetovaže prvi put video u filmovima u kojima su svi kriminalci stereotipno predstavljeni kao ćelavi, tetovarani i nabildovani tipovi, neće imati isti doživljaj tetovaže poput mene, ili nekog ko je prvi susret s tetovažom imao na telu svog omiljenog rok benda ili košarkaša.

Nakon svoje prve dve tetovaže, u narednih nekoliko godina sam uradio još četiri, što znači da ih sada ukupno imam šest, i većina njih je na kranje vidljivim mestima, čak tri na podlakticama, a tu sam ih stavio pre svega jer sam želim da ih vidim, a ne da bi ih neko drugi gledao. Kod mene postoje tetovaže koje želim da vidim, i one koje ne želim da drugi vide (zapravo je jedna takva) i mislim da je kod većine drugih isti slučaj. Niko se ne tetovira da bi to drugi gledali.

Tetovaža je crtež na nečijem telu. Kao što neko ima majicu sa nekim natpisom ili slikom, neko drugi ureže određenu sličicu ili natpis u svoju kožu jer su mu ta sličica i taj natpis posebno dragi i imaju poseban značaj; za tog nekog, ni za koga drugog.

Ne mogu da kažem da je osuđivati nekog na osnovu tetovaža i primoravati ga da ih prikriva primitivno, jer velika većina primitivnih ljudskih zajednica odobrava tetovaže, a u većini plemena su tetovaže statusni simbol.

Osuđivanje tetovaža je karakteristika nezrelih i egocentričnih osoba koje sebe postavljaju kao model normalnog izgleda, ponašanja i razmišljanja i svakod odstupanje od njihovih normi se smatra pogrešnim i neprihvatljivim, što je posebno karakteristika bivših i sadašnjih komunističkih društava.

Kako je rekao Teodor Teja Kraj, lik kultnog filma Profesionalac u režiji Dušana Kovačevića:

Prirodi je trebalo milion godina da od majmuna napravi čoveka, a komunizmu samo 50 da od čoveka ponovo napravi majmuna.

Iako sam svoju prvu tetovažu uradio pre odlaska na fakultet, prvu, ozbiljnu, sliku koja mi je govorila da će tetovaže biti problem, stekao sam tek pošto sam isti završio i otišao da se prijavim na biro, gde sam zauvek i ostao prijavljen (sve dok me nisu gumicom izbrisali).

Naime, službenik biroa, čiji je posao da me savetuje pri pronalasku posla, mi je krajnje otvoreno rekao:

Kako ti misliš da budeš učitelj sa tim tetovažama? Vidi na šta ličiš!

Iskreno sam se nadao da je to samo jedan primerak koji nije imao dedu kog je voleo i čiji deda nije imao istetovirano srce na podlaktici, ali se ispostavilo da je to jedan OD.

Međutim, to me nije sprečilo da uradim nove tetovaže, jer u pitanju je moje telo, i tuđa osuda tetovaža više mi govori o njima samima nego o meni. Moja koža, moja stvar šta ću da radim sa njom i ne znam kako to može bilo kog drugo da se tiče, ali dobro.

Kada ste nesnađeni u svetu, kao što sam ja još uvek ne snađen, i kad radite za one koji vas prodaju poput neke čokoladne poslastice u izlogu, onda, ne samo da će vas terati da pokrivati tetovaže, nego će vas terati i da se brijete.

Tetovaže još nekako da razumem, mislim ne razumem, ali može da mi bude jasno da to neko jednostavno smatra neukusnim; smatram i ja štošta neukusnim, no nije moja stvar.

Ali, da neko ima potrebu da mi određuje šta ja da radim s mojom bradom, posebno ako je ta brada uredno podšišana, oblikovana i oprana, e to ne razumem!

Mislim, razumem. Tako nešto su izmislili muškarci koji jedva da imaju brčiće, pa da bi prikrili svoj nedostatak testosterona odlučili su da ubede sve druge da bi trebalo da se briju. Siguran sam da to nije bila ideja jedne žene, ali su neke ipak prihvatile tu ideju, posebno ako su im muževi ovi koje sam gore opisao.

Poput tetovaža, neki od meni najdražih ljudi na ovom svetu su nosili ili još uvek nose brade.

Ne znam šta se to koga tiče i zašto bi neko mogao i imao pravo da ti naredi da se obriješ! Da mi brada ne treba priroda bi se postarala mi to se čudo ne prostire od očne do adamove jabučice.

Bože moj, to nije imidž jednog nastavnika, reče mi žena koja se kune u bradatog, mudrog učitelja Konfučija, a ne shvata da su se neki od najvećih zlotvora u istoriji čovečanstva brijali, poput još jednog lika u kog se ona kune, a koji je poznat po svojoj crvenoj knjižici i genocidima nad sopstenim narodom i kog ne smem ni da pomenem dokle god sam ovde, ili poput njegovom savremenika sa onim čuvenim brčićima, a nije Čarli Čaplin.

„Obrij se!“, sam toliko puta čuo u ovoj zemlji da sam samom sebi obećao da je ovo poslednji put da se brijem zbog nekog drugog, iako se sada praktično brijem zbog sebe, jer mi još neko vreme treba ovaj posao, i želja mi je da ulazim u što manje sukoba sa nadređenima, posebno ako ono što gubim, tj. brada, nisu od nekog egzistencijalnog značaja, a što ne znači da mi nervna stabilnost nije makar privremeno narušena.

Koliko god neko imao predrasuda prema bradatim, ćelavim, tetoviranim tipovima toliko ja imam predrasuda prema onima što to smatraju lošim, onako iz prve, bez mnogo razmišljanja. Kad mi neko prevrne očima na moje tetovaže ili na moju bradu ili ćelavu glavu koju sam nekad imao jer sam tako hteo, a sad jer tako moram, sve mi je jasno.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa