Ljudi žabe

Žabe krastače su poznate po tome što se u narodu veruje da će nam iskočiti bradavice na rukama ako ih budemo dirali, često ih možemo videti pregažene na putu, ali ono što je još karakteristično za njih jeste da veoma retko menjaju smer kretanja čak iako naiđu na zid.

Ako živite u vlažnom području, u blizini neke bare, jezera, kanala ili reke, sigurno ste imali prilike da u vlastitom dvorištu vidite, ne jednu već desetine žaba, kako poput igračaka na navijanje skaču na zid vaše kuće, ili bedema, nadajući će da će ovoga puta moći da prođu kroz njega ili da ga makar malo pomere.

Kada se smrkne, krastače izađu iz svojih skrovišta u potrazi za hranom, a nisam siguran da žaba koja čitavu noć provede naskačući na zid išta ulovi pa je pravo čudo kako ova bića uopšte preživljavaju.

Na prvi pogled te žabe nemaju ništa slično nama, ali kada se malo bolje zamislimo gotovo sigurno možemo da nađemo makar jedan primer kada smo rešavali probleme poput ovih životonja.

Izvnova bismo pokušavali da radimo jedno te isto, odbijali bismo i da pomislimo o menjanju naših navika, nadajući se da će problem biti rešen sam od sebe, ako samo budemo dovoljno strpljivi neshvatajući da sve što bi trebalo da uradimo jeste da malo promenimo kurs u levo ili u desno i ne samo da bismo rešili problem već bismo imali potpuno novu perspektivu koja nam pruža pristup neotkrivenim mogućnostima.

Od žabe je suludo očekivati da ume da rešava probleme i da menja kurs jer oprema koju ona poseduje ispod svoje krhke lobanje služi jedino za plaženje, skakanje i naskakanje.

S druge strane svako ko je sposoban da čita ovaj tekst je opremljen mnogo boljom tehnologijom nego žaba.

Ako smo imali samo malo sreće, rodili smo se sa zdravim mozgom, dvema rukama koje na sebi imaju 10 prstiju i dvema nogama i to je, uz znatno duži životni vek nego što ga žaba ima, sve što je neophodno da bismo stekli veštine koje će nam pomoći da rešavamo, ne samo sopstvene već i probleme mnogih drugih, da širimo vidike, da rastemo da se razvijamo, da stvaramo i da činimo ovaj život lakšim, prijatnijim, manje opasnim i berićetnijim.

Pored svega što posedujemo i pored svega što smo sposobni da učinimo češće ćemo se u životu ponašati kao žabe krastače nego kao ljudi. Ispostavilo se da se lakše opredelimo da beskonačno udaramo glavom o zid nego da promenimo neku lošu naviku ili perspektivu. Za to je upravo odgovoran žablji mozak, iznad kog je narastao ovaj nešto korisniji, ljudski.

Sledeći put kada se zateknemo ispred nekog zida, trebalo bi da shvatimo da je red stanemo na dve noge, napustimo žablju perspektivu i radimo ono u čemu smo dobri, a to je rešavanje problema.

Suludo je očekivati život bez problema, ali bi trebalo znati da smo posedujemo opremu za rešavanje problema, samo bi je trebalo upotrebiti kada za to dođe vreme.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa