Negativni obrazac

Znate ono kad u filmovima predstave genijalnce kako u svemu vide matematičke forumule, e ja nisam genijalac, niti vidim matematičke formule, ali vidim nešto drugo, vidim svaki nedostatak i sve što bi potencijalno moglo da pođe po zlu.

Neki bi rekli da sam paranoičan, nemam dovoljno samopouzdanja, emocionalni vampir i verovatno su u pravu, povodom sva tri.

Vrlo je teško živeti sa tako nečim. Ta mogućnost, sposobnost ili to prokletstvo, nazovite to kako god hoćete, bukvalno vam isisa svu radost iz života. Šta god da uradim, ili šta god da neko drugi uradi, naći ću neke zamerke, mane, ili nepravilnosti; imaću sugestije kako je nešto trebalo da izgleda, kako je nešto trebalo da bude urađeno, i kako bi nešto trebalo da se uradi idućeg puta.

Takvo razmišljanje me je često vodilo u verovanje u razne teorije zavere, ali sam se makar toga rešio. Sada zaobilzim te filmove i tekstove u širokom luku, ili ako sam baš primoran da upijem takav sadržaj sposoban sam da i njima nađem mane.

Moje ponašanje i moj govor su često toksični po okolinu pa nije čudo što mi je inbox uvek prazan, a jedini razlog zašto znam kako moj telefon zvuči kad me neko zove je što nisam menjao melodiju i što me s vremena na vreme zovu marketinške kompanije koje bi volele da mi uvale neko sranje.

Jedino što moj um ne vidi su greške u kucanju, a to je upravo ono od čega biste vi što čitate ovo mogli da imate koristi.

Možda i ne bi bilo tolilo strašno što vidim stvari negativno i što u svemu pronalazim problem da me to toliko ne dotiče i da to ne ističem na nivou na kom ističem.

Kada drugima uputim kritiku, praktično ništa ne postižem. Mislim, nije istina. Postižem nešto; stavim ih u odbrambeni stav i šta god da dalje kažem, dok su drugi u tom odbrambenom stavu, pratkično je beskorisno.

I nisam ja baš uvek takav, ali u 90% slučajeva jesam, što je sasvim dovoljno da bude toksično i kontraproduktivno i da predstavljam veoma lošeg sagovornika ili jednostavno nekog čije društvo stvara nelagodnost.

U onih 10% slučajeva kada nisam toliko kritičan to je kada sam svestan svog ponašanja i kada se trudim da ne namećem svoje mišljenje, ali kada se upali autopilot, onaj lovac na greške, sav moj trud pada u vodu i vrlo lako se vraćam uobičajenom.

Iz tako nečeke se rađa perfekcionizam (1,2), i to ne znači da je sve što ja uradim savršeno već da želim da sve što uradim bude savršeno, a razlog tome je što se plašim šta ću sam sebi reći ako nije savršeno, ili, ne daj bože, da mi neko poput mene saopšti šta već ima da mi saopšti na moj račun.

Normalno je da se ljudi iznerviraju, normalno je da vidimo nešto loše, normalno je da imamo sugestije i kritike, ali nije normalno biti obuzet time i da jedan nečiji propust (čak i kad nije moj) može da nam upropasti ceo dan ili čitavu nedelju.

Razlog zašto izbegavam vesti, društvene mreže, jutjub komentare,… je što sam u stanju da provdem čitam dan razmišljajući o nekoj gluposti kojoj sam svedočio. Tako nešto je već malo nastrano.

U poslednjih nekoliko godina sam čak naučio i da prećutim kad imam nešto loše da istaknem na račun drugih, ali kad gosti odu ili kad nađem neko za koga znam da će biti saglasan sa onim što imam da kažem, onda sednem i sipam sve svoje negativnosti bilo u nekom solo nastupu, gušeći onog ko to želi da sluša, ili, još gore, u nekom duetu gde moj sagovornik i ja jedan drugom dolivamo ulje na vatru.

Problem sa tim prećutkivanjem je što se takve stvari talože, pa kad više ne mogu da ćutim, onda nastupa onaj momenat – e tu sam te čekao, pa ti kažem za sve što ti nisam rekao i još malo dodam i onda više ne govorimo jedni s drugima, ili nikad, ili retko, ali smo manje više suzdržani.

Razumem da je to u ljudskoj prirodi i da svi volimo da budemo fudbalski selektori, i da smo svi generali posle bitke, ali dokle s takvim ponašanjem, aman? Čemu to vodi?

Još veći problem nastaje kada takvo moje ponašanje dobije društveno odobrenje. Postoje ljudi u mom inboksu ili telefnskom imenku koji jednostavno uživaju u mojim ciničnim komentarima i redovno me izveštavaju vestima za koje znaju da ću imati šta da kažem i željno očekuju moju reakciju. Biću neskroman pa ću reći da taj moj cinizam ponekad ume da bude originalan i zabavan, ali po koju cenu?

Da je tako nešto posalo globalni problem govori popularnost tog ciničnog sadržaja, a tu pre svega mislim na ljude koji sede u studiju i ismevaju postupke nekih drugih ljudi; još gore je kad to ne umeju sami da rade, nego im drugi pišu fore.

Mi smo bića čiji je opstanak delom zavisio od tračarenja. Da nije bilo tračarenja u plemenskim zajednicama, naši preci ne bi znali kome da veruju kome da ne veruju. Ali, puko ismevanje postupaka drugih i traženje negativnih obrazaca u svemu i svačemu, i kad za to ima i kada za to nema potrebe, je kontraproduktivno, stresno i krajnje neukusno i sa tim bi trebalo da se prestane.

Ne verujem ja ni u one „misli pozitivno“ gluposti. Jer koliko god da je moj pristup životu, takozvani „misli negativno“ kontraproduktivan, tako je i ovaj drugi štetan, jer kad smo u fazonu „misli pozitivno“, ne vidimo ono što može da nam naudi.

Nisam čak ni za ono da u svema treba biti „umeren“ i da bi u svemu trebalo naći „balans“, jer šta to znači? Odlučio sam da ću imati 4 negativne misli i sad mi je dosta? Ili, danas sam imao 4 pozitivne misli, sad moram da nađem 4 negativne? Mislim, razumete gde idem s ovim. Nema balansa, nema umerenosti, prilagodi se situaciji i postavi neke principe kojih ćeš se držati u odrđenim situacijama.

Glupo je da ja, koji ne umem da se izborim sa ovim sranjem, dajem bilo kome bilo kakav savet, ali ono što se meni nameće kao rešenje, za moj problem, ne nužno za bilo čiji drugi, jeste da jednostavno prestanem da kritikujem; kako druge tako i sebe.

Ne znam da li ću ikada uspeti da se rešim te svoje vizije i te mogućnosti da vidim stvari negativno, ali ono što bih mogao da korigujem jeste da ne iznosim te svoje zamerke, posebno kada su drugi u pitanju. Jer koj još jedva čeka da mu ja saopštim šta nije u redu sa njima, njihovim razmišljanjem i njihovim postupcima i ko jedva čeka da usvoji moju kritiku?

Ono što s čime se ja suočavam jeste moja nesposobnost da tolerišem različitosti, propuste, druge uglove… i kada se toga budem rešio, kada budem naučio da moj način nije jedini način i svakako nije najbolji način, imaću manje potrebe da korigujem tuđa ponašanja i tuđe odluke.

Znam nije lako i ponekad je mnogo lakše videti tuđe greške pre nego što ih oni sami vide, ali verovatno postoji i neki efikasniji način da se nekome saopšte propusti nego pukom kritikom; ili je možda bolje na neki način navesti tog nekog da sam dođe do zaključka do kog smo mi došli ili da sam uoči ono što smo mi videli, ali cinizam i prekor nisu rešenje; provereno tvrdim.

Kako se to radi? Ne znam. Ali, hajde da provalim i to. Trebaće vremena, al’ hajde. Toga bar imam na pretek.

Glupo je završiti članak koji se bavi problem bez konkretnog rešenja, ali možda za ovako nešto i ne postoji konkretno rešenje, već niz odluka koje će nas dovesti bliže cilju, a moj cilj je svakako da prestanem da budem seronja, jer dažaba mi što imam ideju da živim 100 godina, ako ću taj život provesti kao cinik, i manje-više, sam.

Razlog zašto sam odlučio da delim ovakve, lične, stvari, koje su bez dileme mogle završiti u dnevniku, jeste što se nadam da će se neki, slični meni, ako budu ovo čitali, prepoznati i da će zapitati šta bi oni to mogli da urade kako bi bili manje cinični i manje toksični, jer zaista, drugog rešenja ne vidim, da je problem, problem je.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa