Profesionalac

…je neko ko radi i kad mu se ne radi i ne čeka na motivaciju, inspiraciju i kaže – danas neću ići na posao jer nisam raspoložen.

Od svakog zubara ili hirurga očekujemo da bude profesionalac jer ne želimo da odradi traljav posao, i većina zubara i hirurga jesu profesionalci.

S druge strane, od ljudi koji se bave emocionalnim radom, što smo svi mi koji pokušavamo kod ljudi da izazovemo određene emocje kako bismo ih podstakli na angažaman, kupovinu, rad na sebi… za nas se kaže da smo profesionalci samo ako zarađujemo od svog zanata.

Zarađivati od pisanja, slikanja, držanja govora… je bila prava retkost, gledano kroz istoriju. Danas, više ljudi neko ikada ranije ima prilike da nešto napiše i da bude plaćen za to. Procenat onih koji zaista mogu da žive od pisanja ili držanja govora je i dalje mali, ali znatno veći nego ikada ranije.

Pisci kroz istoriju nikada nisu ni očekivali da od toga zarađuju, već su pisali zato što su imali žestoku potrebu da se izraze kroz pisanu reč, a isti slučaj je i sa svim druigm umetnicima. Mocart i Van Gog su umrli u bedi. Da li za njih možemo da kažemo da su bili amateri zato što nisu zarađivali od svog rada?

I na današnjoj stvaralačkoj sceni vrlo je lako uočiti ljude koji stvaraju zato što to vole da čine, bilo da je u pitanju blog, vlog, ilustracije, komedije, film, pozorište, muzika… ali su po prvi put u istoriji primetni oni koji stvaraju zato što očekuju da se na taj način obogate ili steknu popularnost.

Iako nema ništa loše u tome da se zarađuje od vlastitog zanata, stvaranje sa idejom da će nešto da se proda u velikim količinama najčešće ne doprinosi stvaranju nečeg od društvenog značaja, i poplavljeni smo sapunicama, jeftinim TV serijama, lošim romanima, filmovima, muzikom, koji svi liče jedni na druge, tj. na nešto što je doživelo uspeh, pa su drugi pokušali da rekreiraju taj uspeh stvarajući nešto slično onome što je već uspelo.

Nema ništa loše u preuzimanju tuđih ideja i implementiranju istih u svoj rad, umetnost je tako funckionisala od kad postoji.

Jednostavno, čujemo tuđu ideju, oblikujemo je na neki drugi način, nešto oduzmemo, nešto dodamo i imamo nešto potpuno novo. Vrlo je teško izmisliti nešto novo kad sve što postoji je već rečeno i viđeno.

Kao i bilo gde drugo, inovatori su retki i većina nas pozajmljuje ideje jedne od drugih, pa smo tako nešto nazvali inspiracijom. Neke knjige su inspirisane muzikom, neke slike, inspirisane knjigama, neka muzika inspirisana drugom muzikom…

Retki su ljudi poput Pikasa, koji su nam svet predstavili na zaista unikatan način.

Ono što je loše kada neko nema ni trunke kreativnosti, već prisvaja tuđe radove, izlaže ih kao svoje, bez mnogo, a u nekim slučajevima čak i bez imalo promene, sve u nadi da će steći popularnost koju je neko stekao ili da će zavesti nekog da misli kako su oni zapravo autori onoga što predstavljaju kao svoje.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa