Vraćanje na staro

Još jednom bih iskoristio priliku da uporedim ostavljanje društvenih mreža sa ostavljanjem cigareta jer ono što trenutno osećam jeste strah da ću se ponovo vratiti. Psiholozi kažu da je dovoljna jedna cigareta da bismo postali zavisni i zaista je tako. U početku deluje naivno, posebno ako počnete da pušite kao dete, kao što ja jesam, i mislite:

Nije to ništa ozbiljno. To se ne dešava meni. Ja mogu da prestanem kad god poželim.

I to mislite sve dok ne pokušate zapravo da ostavite, jer ono što se zapravo desi kada kažete – „neću više da pušim“, jeste da odjednom počne da vas svrbi džep, pa zavlačite ruku u njega, pipate gde vam je kutija, pa imate osećaj da ste se odrekli dela sebe, onda vam je sve neobično što vas ništa ne boli dok dišete, nedostaje vam da vas nešto guši, nedostaje vam da nešto stavljate u usta, i najčešće se taj pokušaj ostavljanja cigareta završi sa:

Hajd još jednu, i onda neću više.

Posle te cigarete, dođe:

Hajd kad sam već danas zasr’o, pušim do kraja dana i onda sutra prestajem.

I ti koraci se ponavljaju u nedogled, kod nekih do kraja života. To se pretvori u takvu patetiku da pušači potajno mrze sve bivše pušače jer su uspeli u nečemu u čemu oni nikad neće, ili barem misle da neće.

Svaki pušač želi da ostavi cigarete, pa čak i oni koji govore:

Moram i ja neko zadovoljstvo u životu da imam.

ili

To mi je sve u čemu uživam.

Što mu dođe jedno te isto, ali, da, na takve pušače posebno mislim kada kažem da svi žele da prestanu da puše.

Veoma je teško sebi priznati da postoji nešto jače od nas, nešto što može da kontroliše naše odluke, jer smatramo da oni koji ne mogu da kontrolišu svoje postupke se nalaze ili u zatvoru ili u ludnici.

Ipak, nije baš tako. Svakom se može desiti da postane zavistan od nečega, jer smo svi ljudi i svi imamo istu biohemiju, pa obrazac kog sam gore naveo važi za alkohol (posebno za alkohol jer je to droga koja je društveno prihvatljiva), za bilo koju drugu drogu, za antidepresive (što mu dođe na isto), za kockanje, za video igrice, za gledanje porno filmova, konzumiranje šećera… pa i za društvene mreže.

Sve ove zavisnosti imaju jedno zajedničko, a to je da podstiču lučenje dopamina, hormona sreće.

Hormoni imaju svoju ulogu, ali su nam potrebni u određenim situacijama i u određenom dobu dana. Vrlo je lako navući se na dopamin, svi volimo da budemo srećni i da ne patimo od stresa, posebno kad mu vreme nije.

Korišćenje društvenih mreža je zavisno upravo zato što podstiče lučenje dopamina, i to nije slučajno.

Ljudi gube čitava bogatstva u kockarnicama, ne zato što misle da će se obagatiti već zato što im prija dopamin koji se luči kada nešto dobiju. Pre ili kasnije, svi nešto dobiju u kockarnici, ali pitanje je po koju cenu? Najčešće po cenu uloga koji je mnogo veći od dobitka, ali kockar koji je dobio je i dalje srećan jer je dobio, jer njegovo telo luči dopamin.

Taj model kockarnice uzet je za kreiranje aplikacija za pametne telefone. Svaki put kada dobijemo notifikaciju, dobijemo signal da smo potencijalno nešto dobili. Možda komentar, možda lajk, možda neko hoće da bude prijatelj sa nama, a možda i poruku od tajnih obožavalaca.

Mi smo socijalna bića i tražimo odobravanje drugih, i svaka takva interakcija, čak i kada je digitalna, izaziva lučenje dopamina i zato nam je veoma teško da odolimo proveravanju notifikacija.

Notifikacije na fejsbuku su nekada bile plave, da bi bile u skladu sa bojama sajta, ali od kada su je promenili u crvenu, jer crvena upozorava na nešto bitno, naša interakcija se značajno promenila; počeli smo da provodimo mnogo više vremena na toj mreži, a svi drugi su ispratili taj model.

Aplikacije društvenih mreža na našim telefonima su dizajnirane po modelu slot mašina. Povučemo prstom na dole, da osvežimo konekciju, i čekamo nekoliko sekudni da se pojavi nova kombinacija sadržaja, i to možemo da radimo u beskonačst, posebno jer nas ova slot mašina ne košta novca, ali svaki put kada nam izbaci reklamu, neko zaradi novac, a mi to platimo svojom pažnjom.

I to opet nije slučajnost. Za pravljenje ovog mehanizma angažovan je tim stručnjaka koji je radio na dizajniranju slot mašina u Las Vegasu. Nakon fejsbuka, drugi su pratili model jer su videli da se tako nešto isplati.

Ova dva primera programiranja aplikacija tako da uzrokuju lučenje dopamina, da nas stavljaju u blagu neizvesnost i da imamo osećaj da smo nešto dobili su samo neki od mnogih, i tim inženjera svakodnevno radi na tome da učine ove aplikacije takvima da mi što više vremena provodimo na njima, kako bismo mogli da vidmo što više reklama.

Što je Bil Maer rekao u jednom svom uvodnom monologu:

Tajkuni društvenih mreža bi trebalo da se pretvaraju da su prijateljski štreberski bogovi koji stvaraju bolji svet, i da prizanju nisu ništa drugo nego uzgajivači duvana u majicama kratkih rukava, čiji se proizvodi prodaju deci i koji izazivaju zavisnost. Jer, budimo iskreni, proveravanje „lajkova“ je novi vid pušenja.

Filip Moris je hteo samo vaša pluća, aplikacije žele vašu dušu.

A sada, da konačno privedem priču kraju, ili da makar opravdam naslov ovog teksta. Baš zbog toga što znam koliku zavisnost izazivaju ove aplikacije i ovi servisi, uopšteno, i što sam prošao kroz proces ostavljanja cigareta, plašim se vraćanja na staro, jer koliko god verovao da mogu da kontrolišem upotrebu ovih servisa, praksa, kako moja, tako drugih, je pokazala da to nije moguće.

Ne postoji nešto poput umerenog listanja fejsbuka. Umereno listanje fejsbuka bilo bi da ga otvorimo jedanput nedeljno, da pogledamo šta naši prijatelji rade, i da na njemu potrošimo 20-30 minuta, i da onda pozovemo nekog, ko je selobodan, na kafu.

Ali se to vrlo brzo i vrlo lako pretvori u opsesivno proveravanje ovih aplikacija u svakoj mogućoj (a i nemogućoj) prilici, baš zbog načina na koji su sve te aplikacije kreirane.

Baš kao što se bivišim alkoholičarima preporučuje da zauvek izbace alkoholna pića iz upotrebe, jer se vrlo brzo vrate na staro, možda, baš zato, bi trebalo da zauvek izbacim društvene mreže iz upotrebe, posebno jer to nisu jedini alati za komunikaciju na interentu. Štaviše, komunikacija na društvenim mrežama najmanje podseća na istinsku ljudsku komunikaciju.

Iako, postoje određene prednosti društvenih mreža, cena za koju plaćamo za njihovu upotrebu je prevelika.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa