Nostalgija

Nedostaje mi vreme kada nisam tek tako mogao da imam pristup tuđem mišljenju. Tuđa mišljenja su često u konfliktu sa mojim i nije toliko ni bitno ko je u pravu, da li ja, ili neko drugi, bitno mi je da ne znam šta neko drugi misli o meni ili o stvarima o kojima ja mislim.

Ne kažem da je tuđe mišljenje loše ili lošije od mog, ali meni, nije bitno; bar ne u velikoj meri; ili možda jeste. Kako god. Stvara mi problem to što imam pristup tuđim mišljenjima. Kao da sam taj pristup donekle utiče na moje odluke, raspoloženje i ta mišljenja utiču na to kako ću ja da mislim o svetu ili bilo čemu.

Pitam se da li je moguće reći nešto, a ne znati šta drugi misle o tome? Ni dobro ni loše. Znati šta drugi misle jednostavno umara; bar mene.

Nekada je to bilo mnogo lakše. Ako smo želeli da čujemo nečije mišljenje, morali bismo tog nekoga da pitamo, ili da nam neko prenese nečije mišljenje; mada to baš i nije najbolji način da se nešto sazna. Govorio sam o tome juče.

Danas, šta god da radimo, imamo prilike da saznamo tuđa mišljenja. Novine čitamo onlajn, i znamo šta drugi misle o članku. TV gledamo onlajn i znamo šta drugi misle o programu. Sve se dešava onlajn i svi iskazuju svoje mišljenje onlajn; dobro, ne baš svi, ali dovoljan broj ljudi da to bude previše, posebno ako smo skloni da konzumiramo tuđa mišljenja, a ja jesam; ne znam za vas.

Pratimo jedni druge i stalno izlažemo jedni druge mišljenjima; kao da je to sad ne znam kako bitno; a izgleda da jeste; ili makar tako deluje.

U plemenskim zajednicama tuđa mišljenja su nam bila od pomoći da saznamo kome možemo da verujemo, a kome ne, koji pripadnici susednog plemena su opasni po nas, a od kojih možemo imati neke koristi.

Danas, stvari nisu mnogo drukčije, samo su plemena veća i protok informacije je mnogo brži i baš zato što toliko dugo ovisimo i mišljenjima, što nam je toliko duboko utkano u DNK, baš zato je ovo hiper brzo deljenje mišljenja toliko zavisno.

Ne može da prođe 10 minuta a da ne proverimo naše telefone, računare, da vidimo šta to neko kaže ili misli; barem ja, a ne znam za vas.

Ironično je da ovo pišem na blogu, umesto u vlastitom dnevniku, jer samim tim što ću ovo postaviti na internet moram da znam da će svako ko ovo bude čitao formirati neko mišljenje, a de će me neki možda i obavestiti šta to tačno misle o ovome, iako me, iskreno, ne interesuje mnogo.

Još veća ironija je da ja, koji sam se zasitio vaših mišljenja, delim sa vama svoje mišljenje.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa