Problem društvenih mreža

…zapravo nije u toj meri problem društvenih mreža, koliko je to problem nas samih.

Isto kao što nije problem u ogledalu već u onom koji pred njim stoji.

Svaki profil na društvenoj mreži je prilika da se predstavimo ljudima, kako onima koji nas znaju, tako i onima koji nas ne znaju. U želju da ostavimo što bolji utisak, na društvene mreže ćemo stavljati najbolje delove našeg života, najsjajnije delove našeg dana, ili najlepše delove našeg tela.

Ako imamo stomak, uvućićemo ga specijalno da bismo se slikali za instagram; ako smo na letovanju, slikaćemo se dokle god imamo memorije na uređaju kog koristimo za slikanje, i podelićemo samo one najbolje slike; kad god kupimo nešto novo, podelićemo to… primera je bezbroj i svako od nas nađe za shodno da podeli nešto što će ostaviti dobar utisak na slučajnog prolaznika.

Ovaj blog i ovaj sajt su tu da bi mene predstavili kao pisca. Oni koji me prate već neko vreme znaju da sam objavio roman i taj isti roman mogu da skinu sa ovog sajta ili sa bilo koje platforme za čitanje elektronskih knjiga, ali ono što vrlo malo vas zna jeste da ja, koliko god se predstavljao kao pisac, nisam nijedan roman, već punih šest godina.

Da li se onda može reći da sam „pravi“ pisac? Pa… ne baš…

Drugi problem kog možemo sebi stvoriti svojim internet prisustvom jeste da se poredimo sa drugima. Poredimo brojeve pratilaca sa brojem pratilaca drugih, sličnih, kanala, profila, ljudi; poredimo naš sadržaj sa sadržajem drugih ljudi; i to koristimo kao merilo uspeha.

Da li se za nekog može reći da je uspešan samo zato što ima određeni broj pratilaca? Pa… ne baš…

Ako ono što predstavljamo na internetu nije naše autentičn „JA“, onda nam džaba sav trud. Jer, oni koji nas stvarno poznaju će znati da ono što je na internetu nismo mi, a oni koji nas ne poznaju će kad-tad shvatiti da to stvarno nismo mi.

Kako god okreneš, bićemo provaljeni pre ili kasnije.

Za nekog ko je introvertan, poput mene, biti pravo „JA“ je najeveći izazov u životu. Iako mi je to znatno lakše da uradim kroz pisanje, moram priznati da čak i ni u pisanoj formi nisam baš uvek autentičan; ponekad jednostavno sednem sa namerom da ostavim neki utisak, da „pomognem“ nekom deleći savete za koje nisam siguran da umem da primenim na vlastitom primeru.

Ko god prati ovaj blog od početka, zna o čemu govorim; posebno oni koji su čitali ovaj blog dok je još bio na engleskom; ideja je bila da ja pomognem drugima da napišu roman. Ideja je propala, jer JA više ne znam kako da napišem roman, možda nikada nisam ni znao, i ako je ikome potrebna pomoć, onda je to baš MENI.

Zašto nam je teško da budemo autentični? Ne samo na internetu već uoptšeno? Da li je to zbog toga zato što nam je stalo šta drugi misle o nama; bilo da misle pozitivno ili negativno? Da li je zbog toga što ni sami ne poznajemo sebe baš najbolje? Da li je zbog toga što se osećamo inferiorno, pa na neki način, svesno ili nesvesno, želimo da zavaramo druge da imaju jedno mišljenje o nama, za koje čak ni sami nismo sigurni da je validno? Ne znam.

Ponekad izgradimo mišljenje o sebi, bilo da je dobro ili loše, i slepo ga se držimo, i želimo da i drugi imaju to mišljenje o nama.

Neki mislimo da smo pametni, pa bismo želeli da i drugi misle da smo pametni i kad god se neko suprotstavi tome, budemo veoma kivni, iako nemamo osnova za to.

Neki mislimo da dobro izgledamo; neki mislimo da smo vredni; neki mislimo da smo duhoviti; neki mislimo da smo zabavni; a zapravo, to što mislimo, bilo o sebi ili drugima, nema neku veliku vrednost. Bitno je ono što radimo.

Ako kažem da sam pisac, onda bi to trebalo da opravdam time što ću s vremena na vreme da napišem neki roman.

Ako kažem da sam vredan, onda bi trebalo da pokažem time što ću s vremena na vreme odraditi neki posao.

Ako kažem, da… shvatili ste poentu.

Iz nekog razloga, trava je uvek zelenija u tuđem dvorištu, i svi volimo da se poredimo sa drugima, i volimo da se takmičimo, i volimo da budemo bolji od drugih, i mnog nas ne želi da budmo mi.

Kad bih samo mogao da imam dovoljno novca kao … isto pratilaca kao… posao kao… auto kao… telefon kao… telo kao… decu kao… roditelje kao… u stanju smo da napravimo neki hibrid koji je niti moguć niti objektivan, i težimo ka tome, sve vreme izbegavajući ono što zaista jesmo.

Ja sam taj, nesigurni lik koji traži validaciju drugih da bi video vrednost u onome što radi, zato, iako introvert, volim da izlažem svoj rad javnosti i volim da dobijam pohvale za taj rad; što je u najmanju ruku narciosoidno.

Pohvale, baš kao i negativni komentari, ne bi trebalo da nas dotiču, jer dolaze sa istog mesta; spolja.

Ono što bi trebalo da uradimo je da nađemo nešto što volimo da radimo, i da radimo to bez obzira na sve; bez obzira šta će bilo ko da misli o tome; mama, tata, brat, sestra, muž, žena, komšija,… ničije mišljenje nije bitno sve dok nas to što radimo čini srećnim i nikome ne može da naudi.

Dakle, problem nije u društvenim mrežama, problem je u nama, ili samo u meni, ali sve mi govori da nisam sam u ovome.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa