Paradoks – Ostanite kod kuće

23. januara 2020. dobio sam poruku od koleginice koja je glasila ovako:

Ivane, u Vuhanu se pojavio virus. 17 ljudi je umrlo do sada. Dvoje ljudi je obolelo u Rijanu. Ostanite kod kuće. Ako budete išli napolje, nosite maske.

Tad još ništa nismo znali o ovom virusu. Ni da li je to virus koji ubija sve koji se njime zaraze, ili je nešto bezazleno poput gripa. Moglo je biti bilo šta, a prilično dugo nismo imali nijednu informaciju o tom virusu, osim da se prenosi česticama nakon kašljanja i kijanja i da su simptomi suv kašalj, povišena temperatura i otežano disanje.

Sanja, (moja supruga) je nekoliko dana pre nego što smo saznali da postoji virus počela da kašlje. Da li smo se zabrinuli? Jesmo. Ali, pored kašlja i kratkog daha, nije imala nijedan drugi simptom. Odlučili smo da ne ide u bolnicu da ne bi tamo baš pokupila taj novi virus.

Juče, dok sam montirao video za naš jutjub kanal, na snimku sam čuo Natašu (našu kći), kako kašlje. Bio je 18. januar. Nataša je u tom periodu kašljala 2-3 dana. Nije imala drugih tegoba.

Sanja je nastavila da kašlje do sredine februara.

Da li je imala virus? Ne znamo. Vervoatno. U ovom momentu to, možda, nije ni bitno.

2. februara, počeo je strogi karantin. Samo je jedan član domaćinstva mogao da izađe 2 puta nedeljno u nabavku namirnica. Nisam čak mogao ni da idem u prodavnicu koju sam hteo, već u prodavnicu u mom kvartu.

Moja komunikacija se uglavnom svodi na „gugl prevodilac“

Kupio sam zalihe mesa za 2 nedelje, i jaja za nedelju dana, kako bih što manje izlazi napolje.

Sedeli smo kod kuće, baš kao i svi u ovom gradu, baš kao i svi u većem delu Kine.

Srećom, mogli smo da izađemo na balkon kada je vreme dozvoljavalo, ali većina nije imala tu privilegiju.

Jedan naš prijatelj se zadesio van kuće tog dana kada je nastupio karantin, u susednom gradu. Još uvek je tamo.

Naš drugi prijatelj, koji inače živi u Pekingu, se zadesio na Baliu u vreme karantina. Pre nekoliko dana je sleteo u Srbiju, došavši sa Balia, iako je plan bio da na tom ostrvu ostane svega 3 nedelje i da se vrati u Peking. Kažem „svega“, jer je ostao 2 meseca, a mnogi bi voleli kad bi makar nedelju dana mogli tamo da provedu.

Ja sam imao tu sreću da je menadžment škole u kojoj sam zaposlen reagovao brzo i organizovao nastavu putem interneta. Svi oni koji rade u vrtićima, ostali su bez posla. Vratili su se kući, u svoje zemlje, gde su morali da provedu izvesno vreme u izolaciji da ne bi igrom slučaja širili virus po svojoj zemlji.

Ovako izgleda moj čas danas.

Ovaj virus nikom ništa dobro nije doneo, ali ne postoji mnogo toga što možemo da uradimo kako bismo promenili situaciju u kojoj se nalazimo. Mnogi će se razboleti, nekima će biti teže, a neki će i umreti.

Ipak, postoji velika razlika kada 100,000 ljudi oboli u toku jednog meseca u odnosu na to kada 100,000 ljudi oboli u toku jedne godine, a oboleće, jer nemamo vakcinu, a virus se širi prilično lako.

Nijedna država na svetu nije spremna za ovu epidemiju, nijedna država nema dovoljno specijalizovanih ležajeva da pruži intenzivnu negu onima kojima je potrebna ako budemo dozvolili da se ovaj virus širi brzinom kojom bi se širio kada ne bismo ostajali kod kuće.

Ugroženi su oni najstariji, ali i oni sa hroničnim bolestima poput dijabetesa, bez obzira na godine. Ugroženi su, pre svega, lekari, koji stoje kao stub obrane od ove pandemije.

Lekari u Rui’an-u nakon što su otpustili poslednjeg pacijenta obolelog od COVID-19.

Nije vredno citiranja, ono što sam ovih dana video na društvenim mrežama; ja koji društvene mreže koristim u ograničenju, i do kog ne dolaze sve te stvari.

Ljudi su kivni jer ne rade teretane, a kafići rade i postoji osnovan razlog da budemo kivni. Ljudi su besni jer su rafovi prazni.

Ali, i pored svega, ne postoji opravdan razlog da se širi govor mržnje i da se u ovoj situaciji ponaša bahato, neogovorno i da se ugrožavaju životi.

Život je život, bez obzira da li je neko na njegovom početku ili kraju.

Neki od onih koji su danas ugroženi, zbog svojih godina, su pre 30 godina ostavili svoje kuće i porodice i otišli da se bore u nekom glupom ratu, i većina njih nije ni znala zašto se bori u njemu, a vama je teško da dve nedelje ili dva meseca sedite kod kuće i ne idete u teretanu ili na kafu.

Neki su se iz tog rata vratili, a neki i nisu.

Oni koji su imali tu sreću da se vrate, danas vode još jedan rat, a vi stajete na stranu njihovih neprijatelja.

Oni koji su u toku rata ostali kod kuće su samo malo bolje prošli.

Prazni rafovi koje ste ovih dana videli su devedesedih, kada neki od vas koji odbijate da sedite dve nedelje kod kuće niste bili ni rođeni, bili su naša svakodnevica.

Za one koji ne znaju šta je peglica.

Iako sam tada bio dete, vrlo se dobro sećam redova ispred pekara, praznih prodavnica, džaka brašna kog je otac doneo kući umesto plate, kako smo nas dvojica, ja 7 godina, a on 33, gurali peglicu (auto sa slike iznad) 3 kilometra do benzinske pumpe kako bi zamenio kupone za gorivo, jer je novac bio bezvredan.

Sećam se ljudi koji su ostavili svoje domove i u traktorskim prikolicama došli tamo gde sam ja živeo, sa sobom ne nosivši ništa osim nade.

Ti ljudi, neki od njih su vaši roditelji, su mesecima spavali u školskim salama, na strunjačama, bez čiste odeće, toaleta, bez ičega, a vama je teško da 2 nedelje ili 2 meseca ne idete u kladionicu ili kafanu, kako biste im potencijalno odložili smrt za još nekoliko godina.

I ne samo to, već ih otvoreno mrzite. Želite im da „crknu“, jer to su samo „neki penzosi“. Ti „penzosi“ su nečiji baba i deda, nečiji roditelji, koji su se veći deo života odricali mnogo većih stvari nego onoga što se od vas sada traži.

Znam, nemaju svi taj luksuz da mogu da ostanu kod kuće ili da rade od kuće. Neki moraju da idu na posao. Idite na posao, ali se čuvajte i čuvajte druge.

Ali vi, što inače nemate posla, što imate internet, telefone, računare, TV u svakoj sobi, kablovsku, struju, pun frižider, sve ono što mi devedesetih nismo imali, budite ljudi, ostanite kod kuće.

Toliko toga možete raditi kod kuće!

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa