Čovek

Uskoro će biti 4 godine kako sam otišao iz Srbije. Za te 4 godine, u poseti sam bio samo jedanput; 2017. godine. Što znači da je prošlo više od 3 godine kako sam bio u Srbiji.

Dok sam živeo u Srbiji, najviše sam mrzeo gastarbajtere koji su se kleli u Srbiju, koji su nam govorili da ne idemo, da sedimo gde jesmo, jer nije baš na preko dobro kako se to da učiniti.

I to su mi govorili ljudi koji su živeli u Nemačkoj, ili Kanadi, SAD-u, Francuskoj… kulturama mnogo bližim našoj; sve su to, manje-više, evropske kulture, zapadna ili istočna, nije sad tolika razlika.

Dok vi iz Nemačke prevrćete očima na poslednji pasus, i mislite kako nije sve isto, moram da vam kažem da je isto; ne znate niste bili u Aziji, ali nije ni bitno, nije to poenta ovog članka.

Nostalgija?

Nije ni to poenta ovog članka. Od Srbije mi nedostaje porodica, ali s njima se čujem bar jedanput nedeljno, i vidim, jer sad možemo i to da radimo.

Možda mi malo više nedostaju mačke, jer s njima ne mogu da se čujem.

Znam. Nije isto, ali bar ne moramo da čekamo mesecima na pisma koja možda neće ni doći jer će se zagubiti. Svi imamo ove sjajne ekrane koji nam čine život lakšim.

Istina je da ponekad razmišljam o tome da se vratim. Tamo mi je detinjstvo, tamo sam proveo najveći deo svog života, ali onda se zapitam, i mislim, a zašto sam to otišao, ako želim da se vratim?

Otišao sam jer mi nije bilo dobro.

Brzo se nakon toga predomislim i više ne razmišljam o povratku.

Ne pratim vesti.

Nijedne.

Ne čitam novine.

Nijedne.

Ne gledam TV program.

Nijedan.

Ipak, s vremena na vreme dođu do mene neke informacije, neko mi nešto kaže, ili nešto sam primetim.

Od kako sam otišao, neke su se stvari promenile, neki su se rodili, neki su umrli, nešto je srušeno, nešto je izgrađeno, ali jedna stvar je ostala ista.

Srbija je jedno mračno mesto, podeljeno na dve pole, a te dve pole imaju mnogo više toga zajedničkog, nego različitog. I sve se u Srbiji vrti oko tog, jednog, čoveka.

Jedni gledaju u njega i misle, nikad bolji čovek nije postojao, vidi ga govori čak i kineski (kog bi možda Tarzan razumeo, da je kojim slučajem odrastao s pandama u bambusovoj šumi), šta sve čovek uradi za nas!?

A drugi, drugi mrze tog čoveka, i svađaju se sa njim gledajući televizor, čitajući novine, pa onda odu na fejsbuk, pa se i tamo svađaju sa njim, pa sednu da ručaju, pa se svi za ručkom, opet, svađaju sa njim, a on ih ne čuje, ili, ako ih čuje, nije ga baš mnogo briga.

Reklo bi se, ni jednima, ni drugima, tog čoveka nikad dosta. I tu je, ako mene pitate, srž problema.

Svi očekuju od nekog čoveka, bilo ovog ili nekog drugog, da im reši probleme.

Ne kažem da je svejedno ko je taj čovek; svi znamo šta može da se desi kad je taj čovek nervno labilna osoba, pa pakuje u hladnjače što se inače ne pakuje u hladnjače, i garažira te hladnjače pod vodom, i šta je već čovek radio, ali, do vraga, nije taj čovek sve!

Prošlo je 40 godina! Hej! 40 godina kako je neki drugi čovek umro!

Ne znam tog čoveka, ali znam da je bio čovek, baš kao i ovaj, baš kao i svi drugi, ali ga oni, koji ga znaju, gledaju kao boga i sad svi čekaju na nekog novog, boga, ili makar, polu-boga, sa Golije, ili kog već brda, koji će da povede sve te ljude, i koji će svima da reši probleme.

E, pa neće, jer taj čovek, polu-bog ili bog, ne postoji; nikad nije ni postojao.

Čovek u kog bi trebalo da gledamo se nalazi u nama.

Ono što sam naučio za ovih 30 godina jeste da sreća ne dolazi iz čoveka spolja, već iz čoveka iznutra; moram sam da odem iz Srbije da bih to naučio.

Neću ja sad da budem jedan od onih gastarbajtera pa da vam sa Dalekog Istoka govorim da sedite tu gde jeste, i da tražite sreću sebi.

Idite gde god poželite. Vaša stvar. Vaš izbor. Ne mešam se.

Ali znajte, ako ćete otići iz Srbije sa pažnjom usmerenom ka čoveku, taj čovek će poći s vama i progoniće vas čak i da se prijavite na ekspediciju na Mars i da se nikad ne vrataite, ne u Srbiju, nego na Zemlju.

Neki od tih ljudi su svakako pošli sa mnom, kad sam odlazio.

Nekad smo u isto vreme bili na istom mestu, čak i kad nismo. Ja u pekinškom metrou na liniji 1, on na liniji 1, na TV-u!

Mož’ misliti!

Ja brzo na liniju 2, on na liniju 2!

Ne mož’ pobeći od čoveka. Dokle god bežiš od njega, ne možeš pobeći!

Ali, kad sam se s tog čoveka, okrenuo na drugog čoveka, na čoveka u sebi, e tad se, tad se nešto dogodilo.

Prestalo je da me pogađa šta onaj čovek radi, prestalo je da me pogađa šta onaj čovek obećava, šta priča, šta ne priča, šta je mogao reći, šta je mogao uraditi, šta nije trebalo da uradi, šta bi trebalo da uradi.

Da vam pravo kažem, jebe mi se!

Istina, ima to veze i s prihodima. Kad čovek prestane da brine hoće li platiti račune, prestane da misli i onom čoveku.

Ali, ne mora uvek tako.

Nije samo onaj čovek odgovoran za plaćanje računa ovog čoveka. Mnogo češće je ovaj čovek odgvoran za plaćanje računa ovog čoveka. I kad to shvatiš, onda misliš, daj da malo unapredim ovog čoveka, a ne da čekam da neki napredni, unapredi sve nas.

Sve to može da se uradi u par koraka:

  1. Izbaci TV iz kuće.
  2. Ne čitaj više novine.
  3. Blokoraj čoveka na svim društvenim mrežama.
  4. Blokiraj sve koji pričaju o čoveku.
  5. Čitaj knjige umesto toga.
  6. Odluči šta ćeš da radiš za druge, umesto da čekaš da čovek uradi nešto za tebe.
  7. Radi to.
  8. Ponovi.

I to će da upali, gde god da se na svetu nalazite.

I sad se onda pitate, a što se ne vratiš, kad misliš da sreća dolazi iznutra, i da nije bitno gde si?

Jer me je strah!

Nije me strah od čoveka, već me je strah od ljudi koji sreću vide u tom čoveku, strah me je od tog mraka, plašim se da će opet da me usisa.

Jeste, ima veze i sa plaćanjem računa; strah me je od plaćanja računa, ali čak i da mogu da plaćam račune, strah me je da budem među ljudima koji ne vide čoveka u sebi.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa