Knjiga koju nikada neću napisati

Hajde još malo da pričamo o rupi, odnosno jami, kako ju je definisao Seth Godin.

Dakle, kako sam veće rekao, rupa je mesto na kom svi odustajemo i samo retki izađu prođu kroz nju i izađu na drugu stranu.

A šta ako je odustanje ispravna odluka? Šta ako će nam odustajanje otvoriti vrata za nešto novo?

Mint žvake

Ne znam kod se od vas seća i ko j uopšte u prilici da se seća tih stvari, ali kada sam bio klinac postojale su neke mint žvake u kojima su se skrivale sličice sa raznim holivudskim zvezdama i poznatim ličnostima uopšteno.

To su one žvake koje izgube ukus nakon pet minuta i onda morate da ih umačete u šećer da bi biste dobili ono što ste očekivali; užas, ali tada nismo znali za bolje.

Elem, moja braća od tetke i ja smo često boravili kod babe i dede i deda je uvek imao kutiju mint žvaka u šteku i svakog dana davao bi nam jednu.

Moja braća su uvek bili takmičarski nastrojeni jedan prema drugom, ali i prema ostatku sveta i od svega su pravili nadmetanje. Tako, kada smo izvlačili sličice njih dvojica bi uvek poredili ko ima jačeg junaka; premija je naravno bila izvući Švarcenegera, Stalonea, Van Dama, Hulk Hogana, bilo kog napucanog akcionog glumca.

U jednom od mojih prvih pokušaja da izvučem sličicu koja je bila „jača“ od sličica moje braće, izvzukao sam Stivena Spilberga kako u ruci drži oskara.

Moja braća su prasnula u smeh. Prvo, jer nisu imali ni najmanju predstavu ko je Stiven Spilberg, a drugo jer koga god oni da izvuku ispod omota mint žvake biće jači od sedog čičice, razbarušene kosice koji drži neku glupu statuu i kesi se u kameru.

Ipak, ja to pamtim kao jedan od najsrećnijih dana u životu. Spakovao sam tu sličicu u džep i čuvao je sa svim suvenirima koje sam doneo sa ekskurzija; sa kamenjem sa Divčibara, komadom uglja iz nekog rudnika, flašom vode koju sam zagrabio sa Drine,…

Ako me sećanje ne vara, ta moja kutijica sa suvenirima još uvek postoji negde na tavanu kuće u kojoj sada žive moji roditelji; jednom prilikom sam u veliku kutiju spakovao sve što mi je zauzimalo prostor u sobi i obeležio tu kutiju kao „skupljači prašine“, jer zaista ništa drugo nisu bili.

E sad, zbog čega Stiven Spilberg i čemu sve ovo?

Spilberg je bio moj pravi heroj. On je stojao iza Jurasic Parka, filma koji je jednom dečaku zaljubljenom u dinosauruse odsekao vrh glave i usadio ideju da želi da pravi iste takve filmove.

Ako budete pitali moju majku, ona će vam reći:

Ivan je uvek hteo da bude filmski režiser

Verovatno će zaboraviti da sam hteo da budem pilot mlaznog aviona, ali nikada neće zaboraviti da sam hteo da budem filmski režiser.

Želeo sam da idem u Holivud i da snimam filmovev kao Stiven Spilberg, ali sve je to bio samo san kog je bilo teško ostvariti i na čijem ostvarenju nisam nikada radio.

A šta je sa pisanjem?

Pisanje je sastavni deo režiranja. Mnogi su tvrdili da sam talentivan za pisanje i da umem sa rečima. Ne govorim mnogo i činim to samo onda kada imam nešto da kažem – zanimljivo ili humoristično – ali kada sednem da pišem, to nekada ume da se oduži; pisanje mi ide lako, reklo bi se.

I, uvek mi je išlo lako. Bilo kakav sastav u školi, „writing part“ na raznim testovima iz engleskoj, uvek bih završio prvi i često dobijao najviše ocene. OK, to nije pravo merilo vrednosti mog pisanja, ali umem da pišem, to je očigledno i neosporno.

Nakon što sam dobio svoj prvi računar i svoju prvu internet konekciju, što je bilo 2005. godine, dane sam provodio na raznim forumima i uključivao se u prepiske na razne teme na koje se dalo filozofirati.

Tada su mi ljudi rekli da bi trebalo da budem bloger; nisam znao šta je to i kada sam saznao šta je nisam video zašto bih to radio, pa sam odustao od te ideje.

Na kompu sam otkrio nešto drugo

Na svom prvom računaru sam otkrio Photoshop i veb dizajn, ali još nešto – Windows Movie Maker.

Jedan moj prijatelj je tada počeo da se bavi parkurom i ja sam ga u nekoliko navrata snimao kako skače po Kuli i kasnije bismo nas dvojica provodili neko vreme montirajući te snimke i čekali 40 i više sati da se oni renderuju i narežu na DVD kog bismo kasnije kopirali i koje bi on delio po školi.

Kada nisam renderovao njegove snimke, igrao bih Fifu ili Pes, uz uključen softver za snimanje onoga što se događa na vašem monitoru i kasnije bih u Movie Maker-u montirao film sa najboljim golovima i uspesima Intera iz Milana ili Čelsija.

Na fakultetu sam bio angažovan na snimanju jednog projekta. Moja prijateljica je osmislila tematski dan; čitavog tog dana deca su učila o znamenitostima Sombora, neki od kolega su glumuli Lazu Kostića, Lenku Dunđerski, Karla Bjelickog,… dok smo vodili decu ulicama Sombora i dok smo obilazi razne znamenitosti, a ja sam opet bio zadužen za kameru.

Cilj je bio da snimim i da joj predam te časove, ali sam umesto toga napravio kratak dokumentarni film, na čijoj sam montaži radio zajedno sa Sanjom i nisam spavao blizu tri dana zbog toga.

Prvo, taj laptop na kom sam montirao nije bio predviđen za montažu u Sony Vegasu, a drugo nisam mogao da prestanem da razmišljam o tom projetku. To je ono, kao kada detetu pred spavanje date novu igračKu i toliko je uzbuđeno što će ujutro da se igra sa njom da ne može da zaspe.

Nekoliko godina kasnije, moj prijatelj je odlučio da se bavi glumom. Vežbao bi razne monologe i druge scene u kojima bih i ja učestvovao, i 2015. godine kupili smo DSLR kameru i snimali neke od tih scena.

Njegov cilj bio da napravi demo snimak kog bi mogao da šalje agentima, a ja sam jednostavno voleo kameru. Neke od tih scena i snimaka sam montirao samo za nas dvojicu i još nekolicinu ljudi s kojima je on želeo da podeli svoje glumačke sposobnosti.

Nije to bio film vrhunskog kvaliteta, ali ja sam svaki put dok sam to montirao proveo čitav dan zalepljen pred monitorom svog laptopa koji i dalje nije bio predviđen za Sony Vegas.

Jedino što sam pored video montaže mogao toliko dugo da radim jeste da igram zarazne video igrice; što mislim da može svako da radi.

Napisao sam roman

Kako je Holivudski san bio davno zaboravljen, odlučio sam da se posvetim pisanju; pripovedanje je nešto što volim da radim.

Napisao sam roman, objavio ga 2015. godine i za njega snimio video trejler i montirao ga u roku od 24 časa, opet ne spavajući ni trena.

Kina

2016. godine, moj prijatelj i ja smo se preselili u Kinu i sa sobom poneli kameru.

Godinu dana kasnije, odlučio sam da se okušam kao vlogger.

S obzirom da sam malo više zarađivao nego u Srbiji, kupio sam novi objektiv, mikrofon, svetla, stalak i pre svega, laptop na kom može normalno da se montira i koji može da pokrene Adobe Premier bez ikakvih problema.

Šest nedelja pre nego što će Sanja i Nataša doći, radio sam na svojim vlogovima na kojima sam pokušavao pomognem onima koji žele da napišu svoj prvi roman. Vlog je bio prvo što sam radio kada bih ustao, vlog je bio ono na čemu sa radio kada god bih imao slobodnog vremena u vrtiću u kom sam tada radio, i vlog bi bio poslednje što sam video pre nego što bih otišao da spavam.

Snimao sam jednom nedeljno i montirao nekoliko dana i nekoliko dana radio na scenariju. Posao je bilo iscrpljujuć, ali se nikada u životu nisam bolje osećao po pitanju posla; mogao sam to da radim neprestano.

Moj prijatelj koji je sa mnom došao u Kinu mi je tada bio cimer i mislio je da sam odlepio; nisam razgovarao sa njim, nisam izlazio iz sobe osim da skuvam kafu ili da uzmem neka od gotovih jela iz frižidera na kojima sam tada živeo.

Zanimljivo je da sam Istovremeno sam radio i na svom drugom romanu, ali kad god bi došlo do dileme da li da snimim vlog ili da radim na romanu, snimao bih vlog.

Kada su Sanja i Nataša došle, sve je to palo u vodu; ne krivim ih, ali došle su nove obaveze; obaveze muža i oca za koje ja nisam bio spreman i nisam imao vremena ni da razmišljam o vlogu, a kamo li da snimam ili montiram.

Vreme je prolazilo, preselilli smo se iz Pekinga u Wenzhou i tu sam odučio da završim svoj drugi roman.

Međutim, koliko god da sam se trudio, nikako nisam uspeo da dođem do kraja tog romana. Pisanje fikcije mi je postajalo sve više mrsko; morao sam da se teram da pišem i mislio sam da je to jednostavno deo procesa.

Zatim sam započeo svoj blog, na engleskom, a zatim na srpskom, i mnogo mi je više prijalo da pišem blog, nego da pišem fikciju; za nešto više od godinu dana sam napisao preko 350 blog postova, ali nijedan roman. To bi trebalo dovoljno da govori, ali meni nije bio dovoljno dobar znak.

Krajem 2018. godine preselili smo se iz Wenzho-a u susedni Ruian. Dobili smo veliki stan i napravio sam sebi prostor za pisanje, ali sam u tom prostoru češće pisao blog i otaljavao pisanje romana; ipak, to nisam najjasnije video.

Keto

Sanja je došla u Kinu sa viškom kilograma, kao posledicom trudnoće, a ja sam do viška kilograma došao u Kini kao posledica sladoleda kojima sam se hladio u vreme tropskih vrućina.

Sanja se dugo trudila da skine kilograme i da vrati staru liniju, i to je išlo, ali polako dok jednog dana nije stalo.

Najviše sam se bio ugojio upravo kada smo stigli u Ruian. Imao sam preko 80 kilograma što je za moj skelet, mnogo. Počeo je da mi raste pivski stomak, iako nisam pio pivo, ali sam jeo hleba i drugog testa.

Pantalone su mi postajale tešnje, dok nisam morao da kupim nove, tri broja veće.

Tada sam prešao na keto ishranu i za tri meseca se vratio na svoju kilažu; 65 kilograma.

Vođena mojim primerom, Sanja je pokušala isto i uspela u tome; sada izgleda bolje nego pre trudnoće.

Kao svako pravi pripadnici ove generacije, hvalili smo se o našim podvizima na društvenim mrežama. Kao rezultat toga dobili smo mnogo pitanja o keto ishrani; mnogi su hteli da skinu kilograme, ali nisu znali kako.

Sanja je svima odgovarala na poruke, slala recepte i spiskove namirnica, ali je to postajalo pomalo iscrpljujuće. Palo nam je na pamet, da bi možda trebalo da pokrenemo jutub kanal ili blog na kom ćemo govoriti o keto ishrani i periodičnom postu, koji nekako idu jedno sa drugim, i kada bismo dobili pitanja imali bismo gde da uputimo ljude da saznaju šta ih zanima.

Sve je to ostalo na ideji i povremeno bismo pričali o tome, ali onda smo početkom jeseni odlučili da zaista počnemo da radimo na tom projektu.

Kupili smo opremu, jer sam prodao svoju polovinu kamere svom prijatelju, i odlučili da ćemo da snimamo informativne filmove koji sadrže praktičen savete i recepte.

Da li bi uopšte trebalo da vam govorim koliko sam bio uzbuđen zbog toga? Mislim da su do sada svi shvatili koliko zapravo volim da pravim filmove; svi osim mene.

Od kako smo ozbiljno odlučili da napravimo jutub kanal, nisam mogao da spavam. Pred spavanje bih razmišljao o scenariju, a ujtro bih umesto da pišem roman pisao scenario.

Sanja i ja bismo zajedno režirali i na marginama pravili beleške o tome kako bi scena trebalo da izgleda.

Jedne večeri, nakon što sam Nataši pročitao poglavlje Hari Potera, Sanja i ja smo seli da zavrišmo režiju prve epizode.

Bilo je devet sati kada smo završili i legao sam u krevet kao svake večeri. U deset sam ustao iz kreveta jer nisam mogao da zaspem.

Sve vreme sam se pitao da li sam ja zaista romanopisac i nisam nalazio nijedan dovoljno jak argument koji bi mogao da potvrdi da sam ja zaista neko ko piše romane.

OK, napisao sam već jedan roman i to me čini romanopiscem, ali drugi ne mogu da napišem već više od 5 godina.

Shvatio sam da nikada nisam bio uzbuđen povodom pisanja romana koliko bih bio uzbuđen povodom pisanja bloga ili montiranja video snimka ili pravljenja veb sajta; kada je pisanje romana bilo u pitanju, morao sam da blokiram čitav interent da ne bih slučajno otišao na fejsbuk ili jutub, morao sam da ustajem rano i da pišem dok mi niko ne smeta, ukratko rečeno, radio sam to kao domaći.

Više sam voleo misao da će jednog dana na korici neke knjige stojati moje ime nego što sam uživao u čitavom procesu; to nije bilo ni malo lako spaziti i shvatiti, ali mi je konačno došlo do razuma da ako moram samog sebe da teram da radim nešto onda to možda i nije moja strast.

Pitao sam se, zašto ne moram da se teram da snimam video? Zašto ne moram da se teram da pišem scenario za naš novi jutub kanal? Zašto mi ne smeta da režiram scene dok sam u školi u kancelariji i dok čujem decu koja se deru ispred učionice? Zašto ne mogu da zaspem jer stalno razmišljam o scenama i kadrovima još nesnimljenog vloga?

I kao najvažnije – zašto mi se ništa od toga ne dešava kada je u pitanju pisanje fikcije? U prevodu, zašto fikciju uvek pišem preko bundeva?

Odgovor je krajnje jasan, ali ako nećete sami sebi da ga priznate, onda ga nećete videti godinama.

Ja nisam romanopisac, već neko ko voli da pravi filmove.

Volim svaki deo tog procesa; pisanje scenarija, režija, snimanje, montaža, odabir muzike, odabir zvučnih efekata, odabir naslova, sređivanje boja; šta god.

Postoji jedna stvar koju, ne da ne volim, ali mi ne prija, a to je da budem pred kamerom, ali i to ću nekako istrpeti, ako je to cena koju moram da platim da bih mogao da pravim filmove.

Sigurno da me niko ne želi u Holivudu, a i zašto bi; postoje mnogo bolji filmski stvaraoci od mene koji zaslužuju tamo da budu.

Iskreno, nije mi bitno da odem u Holivud, jednostavno volim da pravim filmove, bilo da ih pravim za sebe, kao kada sam igrao Fifu, ili kada ih pravim za druge.

Ne mora čak niko da ih vidi, ali danas je lakše nego ikada napraviti film, staviti ga na internet i milioni ljudi će imati priliku da ga vide, ako ih to zanima.

Spilberg je morao da potroši bogatstvo ako bi hteo da kupi svoju kameru i da snima nezavisne filmove, ali čak i da je uradio tako nešto, nije imao kome da ih pokaže; morao je da dođe do Holivuda.

Svako od nas danas u džepu nosi mnogo kameru nego što je Hičkok ikada imao. Mnogo je lakše montirati video u Premier-u nego na filmskoj traci od 35 mm, i mnogo je lakše okačiti taj film na jutub nego doći do Holivuda.

Što bi rekao Casey Neistat, sve što na treba je telefon, internet i ideja i sve to imamo i zato, danas zvanično saopštavam da Ivan Bačić više nije romanopisac već neko ko pravi filmove.

Ne mogu da tvrdim da više nikada neću pisati fikciju, jer nikad ne znam da li ću sutra imati poritv za tako nečim, ali knjigu koju sam do nedavno pisao neću nikada završiti.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa