Naj, naj, naj…

Mnogi ljudi poseduju veliki takmičarski duh; uvek žele da budu najbolji, najbrži, najveći, najpametniji, naj…

Nažalost, samo jedan može da bude „naj“ i najčešeće nije lako izmeriti ko je zapravi „naj“ i zbog toga, „naj“ može da nam zada mnogo problema jer koliko god da smo u nečemu dobri, veoma su male šanse da ćemo zapravo biti „naj“ i ako imamo ambiciju da budemo „naj“, nikada nećemo biti zadovoljni onim što radimo ili onim što posedujemo.

„Naj“ se može meriti u sportu, u bogatstvu, u popularnosti, ali u drugim sferama, koje su manje-više subjektivnog karakera, ono što je naj za mene, verovatno neće biti naj za vas.

Da li onda možemo da kažemo da je ono što je „naj“ za većinu ljudi zaista pravi i jedini „naj“?

Uzmimo za primer književnost; možemo da merimo ko je prodao najviše knjiga, ko ima najviše pratilaca na instagramu, tviteru, fejsbuku ali, da li možemo da izmerimo čija je knjiga najbolja i koj najbolji pisac?

Bez obzira u koliko je primeraka prodana, najbolja knjiga je ona koju trenutno čitamo jer ta knjiga trenutno ostavlja najjači utisak i ima najveći uticaj na naš život i to je najčešće individualno i promenljivo.

Džoni Dep je dugo nosio titulu najpoželjnijeg muškarca na planeti, ali ako pitate devojke u Kini, većina neće znati ko je Džoni Dep, a one koje su gledale Pirate će vam reći da postoje poželjniji muškarci od njega, što bi značilo da Džoni ima veliku konkurenciju u Kineskim pop zvezdama i glumcima, za koju ni ne zna.

Neki, ne samo da žele da oni budu „naj“, već sve što poseduju mora da bude „naj“; njihove patike su najbolje, imaju najbolji telefon i računar; imaju najboljeg psa, imaju najbolju devojku, brata i sestru, roditelje… i kada se pojavi nešto bolje od njihovog „naj“, imaju veliku želju da poseduju to novo „naj“.

Postoje i oni koji imaju pogrešan „naj“ jer se nalaze u pogrešnom društvu. Kada su u društvu alkoholičara, onda žele da najviše popiju; kada su u društvu prostaka, onda žele da budu najprostiji…

Kao što se da videti, sa „naj“ bi trebalo da budemo oprezni.

Ako se desi da postanemo „naj“, u čemu god, trebalo bi da budemo zahvalni na tome, ako se ne desi ne bi trebalo očajavati.

Ako možemo možemo da priuštimo „naj“ onda bi trebalo da posedujemo ono što je „naj“, ali ako nešto obavlja dovoljno dobar posao, a nije najbolji i najskuplji telefon ili automobil ili računar, ili nameštaj, ne bi trebalo da očajavamo što nemamo „naj“ već da iskoristimo to što imamo i što možemo da priuštimo.

I naravno, trebalo bi paziti da li je dobro biti „naj“ u određenim sferama; da li je dobro biti najciničnija osoba u prostoriji, najzastrašujuća,…

Ono, gde bi sigurno trebalo da težimo ka „naj“ je da budemo najbolja verzija nas samih, jer tu se takmičimo sami sa sobom i uvek ćemo da pobedimo; Trebalo bi da uradimo postao najbolje što umemo, da budemo najbolji mogući partner, roditelj, prijatelj…

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa