Zašto volim da pišem u kafićima

Pre otprilike godinu dana sam napisao tekst „Why do I love Writing at Coffee Shops“ koji je objavljen na medijum publikaciji Writing Cooperative.

Iz nekog razloga, taj tekst se dopao mnogima i ostao je moj najčitaniji tekst.

Danas sam posle ručka otišao u školu kako bih pisao blog, da bih saznao kako su dezinfikovali kancelariju i da ne bi trebalo ulaziti u nju narednih sat vremena; koliko je meni otrpilike potrebno vremena da napišem članak.

Stoga, eto idealne prilike da odem u obližnji Starbaks.

Postoji neka tajna veza između pisanja i kafića jer mnogo ljudi uživa da piše u kafićima i to nije neki glupi trend jer je pisanje u kafićimamn, na javnim mestima uopšteno, nešto što pisci rade oduvek.

Prošlo je mnogo vremena od kako sam poslednji put pisao u Starbaksu i ovog jutra nakon što sam tamo stigao, sačekao svoju kafu, seo za sto, otvorio svoj laptop, setio sam se koliko zapravo volim da pišem u kafićima.

Imate utisak kao da zapravo odlazite na posao.

Početnici i pisci amateri se uglavnom zanose muzom i poetičnošću spisateljske profesije. Čekaju da ih neka tajna sila odvuča sa kauča i da smesti njihova dupeta na stolice i pritom ne shvataju da je pisanje posao, baš kao i bilo koji drugi. Ukoliko želite da budete pisac, morate doći na posao svaki dan i zapravo nešto raditi.

Time što se se jednostavno premestite na drugo mesto imate utisak da zapravo odlazite na posao. To je posebno tačno ako pored pisanja imate još neki posao i stečenu rutinu odlaska u kancelariju, odnosno radno mesto.

Ali, čak iako nikada ranije niste obavljali kancelarijski posao biće vam lakše da prevarite mozak kako bi lakše posvetio određeno vreme isključivo za pisanje.

Ne mora biti Starbaks (pre svega jer ih u Srbiji nema mnogo; koliko znam postoji svega jedan), ali bilo koja skupocena šolja kafe će učiniti da se posvetite vašem poslu. Morate sebi reći da ćete potrošiti $5 dolara na šolju kafe (toliko košta crna kafa u Starbaksu) kako biste mogli da pišete na miru i da uradite nešto produktivno u toku dana. Ukoliko odete tamo i ne napišete ništa, to znači da se spiskali vaš novac ni za šta, jer, realno, mogli ste da popijete i jeftiniju kafu.

Slično je odlasku u teretanu umesto da kupite sopstvenu opremu za vežbanje. Ukoliko kupite opremu ona će uglavnom služiti kao ružna dekoracija vašeg stana jer ćete i dalje sedeti na kauču ubeđujući se da ćete vežbati nešto kasnije, ali ako dođete u teretanu nećete sedeti na klupi i listati fejsbuk jer ste došli da vežbate (nadam se da nećete).

Atmosfera

Još jedna stvar koju dobijete uz kafu je atmosfera; žamor ljudi, lagana muzuka, često bez teksta, miris kafe, dobro osvetljena prostorija, udobna stolica i čist sto.

Iako će ljudi pričaju, oni su praktično bela buka jer se niko od njih neće obraćati direktno vama i često nećete moći da razaznate šta pričaju, osim ako se ne potrudite.

S druge strane, ako neko od vaših ukućana priča, sumnjam da ćete moći lako da ih ignorišete; ja bar ne mogu.

Čak i u Kini, gde ljudi obožavaju da vas uznemiravaju i da se slikaju sa vama ili jednostavno ćaskaju, ako vas budu videli iskrivljene iznad laptopa, neće vas uznemiravat jer će im biti jasno da ste došli da radite i da ste zauzeti.

Prostranost

Kad god sam živeo u malom stanu nisam mogao da pišem. Što sam bliže zidovima to sam manje kreativan; kao da ti zidovi pritiskaju moj um.

One kutije u kancelarijama i prostorije bez prozora su moja najveća prepreka kada je u pitanju radno okruženje. Osećam se kao da sam zatvoren u toj kutiji i sve o čemu mogu da razmišljam je kako da pobegnem odatle.

Dok sedim u prostranom kafiću ispred mnoštva prozora, moj um je manje opterećen, mogu da se opustim i da pustim kreativne sokove da teku.

Dinamika

Nikad nije isto, čak iako uvek posećujete isti kafić i sedite na istom mestu, manje-više uvek ćete biti okruženi drugim ljudima.

Bitno je imati rutinu kada je u pitanju pisanje, ali raznolikost opcija i okruženja je takođe bitno; bar je meni bitno.

U kafićima lako mogu nešto da promenim; mogu da sednem na drugo meste, naručim drugačiju kafu, mogu da odem u drugi kafić, i nemam utisak da svakodnevno sedim na jednoj istoj stolici, za istim stolom, pored istih ljudi, i čavrljati na iste teme pre nego što zapravo otpočnem svoj posao.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa