Uobičajene muke pisaca

Raditi na dugoročnim projektima, poput pisanja romana, znači da prilično dugo vremena neće dobiti nikakve povratne informacije.

Mesecima, a ponekad i godinama, pisac sedi za svojim računarom i popunjava prazne stranice i nema predstavu da li je to što radi dobro i da li je uopšte vredno truda.

Pisac u projekat ulazi sa slepom nadom kao u lavirint i nada se da će kada iz njega izađe u rukama imati nešto vredno tuđe pažnje.

Čak i kada završi svoj projekat i kada on dospe u oči javnosti, pisac često sumnja u vrednost svog dela. Dovoljan je jedan negativan komentar da bi se pisac osećao kao prevarant, kao da podvaljuje nešto i da se predstavlja kao nešto što nije.

Pisci često, pre nego što bilo šta objave, godinama pišu u tajnosti jer se plaše šta će ljudi misliti kada im budu rekli da se bave pisanjem. U našoj kulturi postoji duboko usađeno verovanje da je pisanje nešto čime se bave samo određeni ljudi i da to nije za nas i onda kada pisac počne da piše pita se zašto bi on bio baš taj, jedan od posebnih, kojima je sudbina dodelila da budu pisci. 

Ljudi imaju veliko poštovanje prema piscima, ali prema poznatima i dokazanim; ako za nekog pisca nisu čuli, smatraju ga nedovoljno dobrim. 

Pisac mora da prihvati da će u mnogo slučajeva da bude odbijen; bilo da svoj rukopis šalje agentima, izdavačkim kućama ili čitalačkoj publici, naići će na mnoštvo odbijanja i prezira. Ponekad, odbijanje dođe od ljudi od kojih pisac najmanje očekuje. 

Ako ikada sumnjate da li želite da prolazite kroz sve te stvari, dobro se zapitajte da li zaista želite da pišete jer takve stvari su neminovne u spisateljskoj profesiji.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa