Da li da ustanem ili da odustanem?

Ovoga puta ne govorim o tome da li želim da pišem blog ili ne.

Ovih dana sam bio pod mnogo stresa; hakovan mi je sajt; išao sam u Peking da bih napravio novi pasoš, a svi znamo koliko je stresno imati posla sa državnim institucijama i koliko je prijatno provesti čitav dan u vozu.

Niko ne voli da radi ono što ne mora i zato neke stvari jednostavno otaljavamo, ali postoje neke stvari koje bi trebalo raditi propisno.

Naime, juče sam nakon tri dana pauze i nakon dugog što sam se vratio sa dugačkog puta otišao u teretanu. Trebalo je da vežbam noge; zaista ne znam nikog ko voli da vežba noge. Jednostavno je naporno. Noge su najveći i najsnažniji mišići koje imamo i neohphodno je koristiti znatno više tegova nego kada vežbamo ruke ili ramena na primer.

Odradio sam dve vežbe, pokupio svoj peškir i svoju flašu vode i otišao u svlačionicu; bilo mi je dosta svega. Bio sam nervozan jer sam shvatio da imam bar mesec dana posla oko prebacivanja sajtova i podešavanja svega na wordpress-u i nisam mogao da se koncentrišem na vežbanje, tj. otaljavao sam i to nije nešto što se otaljava, jer onda nema apsolutno nikakvog efekta.

Otvorio sam ormarić u kom se nalazila moja torba i stao na sred svlačionice potpuno poražen; razbesneo sam se jer sam bio besan. Mislio sam kako je taj način da se odustane od treninga nešto detinjasto; neću više da se igram, jer nije po mom ukusu i idem kući.

E, nećeš vala, rekao sam sebi, vratio torbu u ormarić, ponovo navukao rukavice i odlučio da završim trening.

Od sveg tog besa, dobio sam dodatnu energiju. Naređao sam više tegova na šipke nego ikada u životu jer su mi sve vežbe delovale suviše lako. Trening sam završio udaranjem u džak i udarao sam u tu jadnu vreću sve dok više nisam imao snage da podignem ruke.

To je bio verovatno jedan od najboljih treninga koje sam u životu imao, a nedostajalo je tako malo da odustanem od svega.

Verujem da iz ovakvih situacija izlazimo jači i sposobniji da se nosimo sa većim izazovima nego što je trening u teretani. Ne samo da jačamo naše mišiće već i karakter.

Vratio sam se iz teretane, spremio ručak i zatim seo da napravim jasan plan za rešavanje novonoastalih problema povodom bloga. Bilo je jasno da ću morati da se odreknem nekih prioriteta i da ih izmenim jer ovakve situacije zahtevaju alarmantno stanje; kao kada vam pukne guma na automobilu pa prioritet nije da stignete na destinaciju već da zamenite točak, tako i kada vam sajt ne funkcioniše kako biste baš hteli.

Sve mi to deluje kao veliko krečenje kuće; sve je u nekom velikom rasulu, novine su svuda po podu, ali osposobio sam spavaću sobu i kuhinjski sto pa sad imam gde da spavam i na čemu da jedem, ali me i dalje očekuje veliko čišćenje.

Kada znam da mogu da izguram trening od kog umalo nisam odustao, tada znam da mogu da odradim ono što nije ni malo lako i što zahteva mnogo odricanja.

I na kraju, ko hoće nađe načina, ko neće nađe izgovor.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa