Vreme

Veoma je čudno ponovo posetiti neki grad u kom ste živeli izvesno vreme. Neke stvari ostanu iste, a neke izgledaju potpuno nove.

Većina toga ostalo je isto baš onako kakvog ste ga ostavili i imate osećaj da od kada ste otišli vreme uopšte nije teklo, ali jeste, vreme i te kako teklo; vreme uvek teče jer to je jedina svrha koju ima.

Kada sam pre dve godine nakon 18 meseci posetio Kulu taman se bilo završilo renoviranje Kramerove ulice i izmuljavanje kanala. Bilo je drukčije; veoma drukčije. Ne mogu da kažem ni bolje ni lošije, već jednostavno drukčije. Kada se jedna nova ulica pojavi umesto one koje se sećamo imate osećaj da niste u istom gradu, baš kao kada se kanal u kom ste naučili da plivate proširi i nestanu sva ona mesta kojih se sećate.

Vreme se najbolje pokazuje na ljudima; neki su ostarili, ugojili se neki, smršali i posedeli, neki završili škole, drugi pošli u škole, a vrlo je malo onih koji su ostali isti.

Isto sam doživeo i kada sam se nakon dve godine vratio u Peking. Metro je bio na starom mesto, ali je bilo mnošto novih stanica; vozovi su malo više škripali, ali su putokazi sada digitalni. Zgrade koje su se gradile kada sam napustio Peking su završine, ali se neke druge ruše i neke druge se prave.

Vreme teče, vreme je teklo i pre nas i teći će mnogo posle nas i mnogo je više onoga čemu nismo i nećemo svedočiti nego čemu svedočimo ili ćemo svedočiti.

Vreme teče dugo, dok mi postojimo kratko i zauzimamo vrlo malo prostora na toj liniji.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa