Buntovnik u žitu

Džerom Dejvid Selindžer ima verovatno jednu od najtužnijih priča ikada ispričanih. 

Odrastao je uz oca koji nikada nije verovao u to da će njegov sin moći da bude pisac. Otac je insistirao je da se Dejvid okane pisanja i da nađe posao koji će mu doneti sredstva za život. 

Reklo bi se ništa novo; roditelji su uvek skeptični kada se njihova deca odluče za poziv koji ne garantuje linearni priliv novca.

Selindžera ništa nije moglo da sputa; ni odlazak u rat, ni slomljeno srce, a kamo li otac koji je od njega očekivao da postane “kralj slanine”. 

Nekoliko poglavlja Lovca u žitu, jedinog romana kog je Selindžer objavi, napisano je u vojnim kampovima u Engleskoj, u Normandiji, u raznim bojnim poljima širom Francuske, koncentracionom logoru u Nemačkoj i u bolnici u kojoj se Selindžer lečio od trauma izazvanih ratom i od kojih se, reklo bi se, nikada nije izlečio.

Selidnžer jer tvrdio da su mu pisanje i Holden Kolfild, glavni junak Lovca u žitu, pomogli da preživi najteže trenutke u ratu. 

Bio je izuzetno talentovan pisac čiji je talenat otkrio Vit Barnet, tada profesor na Kolumbija univerzitetu u Njujorku i urednik literarnog časopisa Stori.  

Selindžer je u mnogome bio sličan Holdenu Kolfildu; skrivao je svoju ličnost iza sarkazma što mu je stvaralo problema u školi i odnosu sa autoritetima. 

Jedan od najvećih poraza koje je Selindžer doživeo je bio trenutak kada je na frontu, čitajući novine, saznao da se njegova devojka, Una O’ Nil udala za Čarli Čaplina.

Da li zbog toga što mu je Holivudska zvezda oduzela ljubav njegovog života ili zbog nečeg drugog, Selidnžer, ali i Holden Kolfild, mrzeli su film i Holivud.

Lovac u žitu, jedan od najuticajnijih i najčitanijih romana dvadesetog veka, nikada nije dobio Selindžerevo odbrenje da bude pretvoren u film iako su mnogi slavni režiseri –Elia Kazan, između ostalih – imali želju da ga ekranizuju. Milioni obožavalaca ostali su uskraćeni za jedan film o Holdenu Kolfildu. 

Selindžer nije voleo kako svoju tako popularnost svog romana. Nakon što su ga obožavaoci progonili ulicama Njujorka želeći da razgovaraju sa nekim ko ih je tako dobro razumeo, Selindžer se sklonio na jedno imanje u šumu u Nju Hempširu.

Na tom imanju, živeo je sve do 2010, kada je umro u 91. Godini. Nije davao intervjue i nikada više nije objavio nijednu knjigu, iako ih je napisao. Pisao ih je za sebe i u svom pisanju je pronašao religiju i mir; nije mu bilo bitno šta će bilo ko drugi da misli i da li će čitati njegova dela.

Nama, koji bismo voleli da čitamo ta dela, ostaje da čekam 2085. godinu, kada će njegovi rukopisi postati javno dobro i kada će konačno moći da budu objavljeni. 

2017 godine, objavljen je film Buntovnik u žitu, i verujem, baš kao i mnogi drugi, da bi Selindžer imao mnogo toga da kaže na račun toga; i ne bi bio ni malo prijatan. 

Ironično je da Vita Barneta glumi Kevin Spejsi, koji je optužen za razne seksualne zločine baš kao i mnogi drugi u Holivudu, kog je Selindžer toliko mrzeo. 

I pored toga što Selindžer to ne bi odobrio i što u filmu glumi Kevin Spejsi, film je snimljen i objavljen i vredi ga pogledati. 

Pisci, ali i oni koji se ne bave pisanjem, mogu mnogo da nauče iz tog filma; kako biti istrajan u svojim namerama, kako negovati svoj talenat, kako učiti od onih znaju mnogo više, ali i kako istrajati u svojim namerama i ostati dosledan svojoj umetnosti i svom glasu. 

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa